Ban Josip Jelačić
Izvor: Wiki-dveri
Petrovaradin, 16. listopada 1801. - Zagreb, 20. svibnja 1859. - hrvatski general i ban
Mladost i školovanje
Josip Jelačić se rodio 16. listopada 1801. godine u Petrovardinu. Porijeklom je bio iz kurilovačke loze plemića Jelačića, a u trenutku njegova rođenja njegovi roditelji otac Franjo i majka Ana živjeli su u Petrovaradinu, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. Odmah po rođenju kršten je u župnoj crkvi sv. Jurja u Petrovardinu. 1809., s 8 godina, otišao je na školovanje u Beč na Akademiju za upravna i vojna znanja Theresianum u kojoj su se školovali sinovi plemića i velikaša. Njegovo školovanje na Theresianumu trajalo je 10 godina. Za to vrijeme, osim za vojničke vještine, pokazao je velik interes i za zemljopis, povijest, govorništvo i strane jezike. Njegova nadarenost i zanimanje bilo je zamijećeno, a zabilježeno je da ga je ravnatelj Akademije jednom prilikom pohvalio caru Franji. Akademiju je uspješno završio 1918. s velikom pohvalom.
Obilježja vojničke službe
Nakon školovanja odlučio se za vojničku službu. Godine 1819., s nenavršenih 18 godina, Josip Jelačić je postao poručnik u Trećoj konjaničkoj pukovniji u Galiciji. Zapovjednik te pukovnije bio je ujak njegove majke, barun Vinko Knežević. Već kao mlad vojnik Jelačić je pokazao mnoge vojničke vrline, bio je okretan i odlučan, dobar mačevalac, izvrstan strijelac i izvanredan jahač. Od 1822. zbog bolesti grla boravio je u obiteljskoj kući u Zagrebu te se godine 1825. poslije oporavka vratio u Beč svojoj pukovniji. Tamo je imenovan natporučnikom i pobočnikom zapovjedne brigade. Od 1828. opet je u Galiciji gdje je promaknut u potkapetana i potom je poslan u Hrvatsku, gdje je postao zapovijednik 7. drežničke satnije u Ogulinu. Od godine 1825. do 1830. ponovno je služio u Galiciji. Od 1831. u Italiji je boravio kao kapetan s ogulinskom graničarskom pukovnijom. Od 1835. ponovno je zapovjednik satnije u Ogulinu. Godine 1837. imenovan je bojnikom i postao pomoćnikom za vojne poslove guvernera (upravitelja) za Dalmaciju Vettera von Lilienberga, sa sjedištem u Zadru. Iz Italije se Jelačić vratio u Hrvatsku iz 1835., početkom hrvatskog narodnog preporoda, kojemu se odmah priključio, i zbog toga je više puta bio ukoren iz Beča. No on je ipak surađivao s hrvatskim preporoditeljima i širio njihova glasila. Godine 1841. postavljen je za pukovnika i zapovjednika Prve banske pukovnije u Glini. Tada je u Glini prve četiri kitice pjesme Lijepa naša Domovino uglazbio Jelačićev vojnik Josip Runjanin. Kao časnik stekao je iskustvo u upravnim, financijskim i gospodarskim poslovima. Stoga što se iskazao u svojim vojničkim službama, njegovi nadređeni su ga 1847. preporučivali za promaknuće u viši čin.
Imenovanje Josipa Jelačića banom
Ban Josip Jelačić Bužimski bio je u službi bana od 23. ožujka 1848. do svoje smrti 20. svibnja 1859. u Zagrebu. Kralj Ferdinand I. Habsburgovac imenovao je Josipa Jelačića hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom i unaprijedio ga u zapovjednika Glinske i petrinjske pukovnije. 8. travnja 1848. u Beču polaže bansku prisegu, a svečano je ustoličen 5. lipnja 1848. u Zagrebu. Po povratku u Zagreb, Jelačić je postavio preporodni program pod nazivom "Zahtijevanje naroda u 30 točaka", kojih je bit teritorijalna cjelovitost hrvatskih zemalja, službeni hrvatski jezik, samostalna hrvatska vlada i Sabor, samostalna hrvatska vojska i valuta, ukidanje kmetstva i samostalne financije. Bilo je i pokušaja da se kuje i poseban banski novac koji će vrijediti u Trojedinoj Kraljevini. Zbog stalnog rovarenja Mađara i njihova nezakonita upadanja u Hrvatsku, ban Jelačić je već 19. travnja izdao "Proglas", kojim je proglasio suverenost i neovisnost Hrvatske od Ugarske vlade. Potom je osam dana kasnije, 25. travnja 1848., također snagom suverene banske vlasti objavio "Bansko pismo" kojim je ukinuo kmetstvo (feudalizam), što je za hrvatski narod bilo od izuzetne važnosti, jer kmetovima nije darovao slobodu Bečki dvor, ili Ugarska vlada, već suvereni hrvatski ban. Zbog toga je ban Jelačić je postao omiljen u širokim slojevima naroda. Osnovao je Bansku konferenciju 27. travnja 1848., čija je zadaća bila sastaviti Izborni red za Sabor, kojim je predsjedao ban Jelačić. 13. svibnja objavio je naredbu kojom su u civilnoj i vojnoj Hrvatskoj i Slavoniji prvi put u hrvatskoj povijesti raspisani izbori za Prvi hrvatski nezastupnički sabor, kakav imamo i danas.
Svečano ustoličenje i prisega bana Jelačića
Na temelju raspisanih izbora, u Sabor se birao 191 zastupnik, dok su virilisti (crkveni i svjetovni velikaši) pozvani u Sabor zasebnim Banskim pismom. Sabor je sazvan za 5. lipnja 1848. Temeljni razlog saziva Sabora bilo je nepokolebljivo banovo uvjerenje da konačnu odluku o budućem uređenju hrvatskih i ugarskih odnosa, kao i novih odnosa prema Habsburškoj kruni, sada Austriji, može donijeti samo Hrvatski sabor. Žarko očekivani Hrvatski sabor sastao se 5. lipnja 1848. Ban je svoj kraći pozdravni govor započeo riječima: "Gospodo zastupnici naroda, mila braćo! Ponosio sam se uvijek, što me je hrvatska majka u hrvatskoj domovini rodila – no zora slasti života moga tek onda mi svanu, kad me je mili glas naroda u sredinu svoju kao bana pozvao(...). Nije mene usrećilo odlikovanje, što mi je tako sjajna čast u dio pala, već povjerenje naroda (...) za kojega ću živjeti i umrijeti (...). Slijedila je potom pred raspelom i dvjema zapaljenim svijećama svečana instalacija (ustoličenje) Jelačića u bansku čast, tj. svečana prisega koju je ban izrekao u nazočnosti patrijarha Rajačića, zbog odsutnosti zagrebačkoga biskupa Jurja Haulika, iz koje donosimo odabrane odlomke: "Ja Josip Jelačić, hrvatski ban, prisižem na živoga Boga, blaženu Djevicu Bogorodicu Mariju, i sve svete izabrane Božje (...) da ću sav narod koji u zemlji prebiva, u njegovoj slobodi i njegovim pravicama na temelju ustava i zakona zemlje, kao što i moram, u svakoj prilici, bez ikakvoga obzira protiv svakom nasilju, nepravdi i uvredi, krepko braniti, štiti i čuvati. Zakone ću državne obdržavati (...) i svima koji preda mnom budu pravdu tražili, kao i u svakom poslu, koji će na moju dužnost spadati, neću gledati na osobu siromaha ili bogatoga, razliku staleža ili vjere, zabaciti ću molbe, mita i darove, sklonosti, strah, mržnju, ili ljubav, već kako po Bogu i pravdi njegovoj pronađem da činiti moram, pravedan ću i istiniti sud i odluke donositi (...). Tako mi Bog pomogao, Blažena Djevica Marija i Svi Svetci Božji." Neki se elementi banove prisege koriste i u današnjoj prisegi Predjednika Republike.
Glavna obilježja rada Hrvatskoga sabora 1848.
Tijekom slijedećih dana, Sabor je žurno donio i druge najvažnije zakonske odredbe. Najprije je izabrao bana Jelačića vrhovnim kapetanom Trojedne kraljevine hrvatsko-slavonsko-dalmatinske, zatim potvrdio sve banske naredbe i pisma, koje je ban objavio prije saziva Sabora, te uputio novi proglas na braću Dalmatince kojim ih poziva na suradnju. Dana 9. lipnja 1848. Hrvatski sabor u 18. točaka određuje odnos hrvatskih Kraljevina prema Ugarskoj, ustrojenje Banskog vijeća, korištenje hrvatskog jezika kao službenog jezika. Zbog toga kralj Ferdinand V., na pritisak ugarske vlade, manifestom 10. lipnja lišava bana Josipa Jelačića banske časti. Taj manifest nije objavljen pa Jelačić za njega nije ni znao. Na dan 19. lipnja 1848. Jelačić predaje kralju Ferdinandu "reprezentaciju" u kojoj Hrvatski sabor zahtijeva "uređenje Austrije kao federacije ravnopravnih naroda" i da u Trojedinoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji bude obnovljena banska vlast od Drave do mora. Istog dana kralj postavlja nadvojvodu Ivana kao posrednika između Ugarske i Trojedine Kraljevine. Za spomenuti Kraljev manifest doznaje se 20. lipnja 1848. i na izvanrednoj sjednici Sabora 21. lipnja 1848. donose se zaključci da sav narod uzme oružje i da se pozove natrag 35000 graničara iz Italije. Na prijedlog Andrije Črnog, 23. lipnja 1848. trg Harmica proziva se Trgom bana Josipa Jelačića. Ban Jelačić iz Celovca, u kojem je stao na putu za povratka u Zagreb, pismom smiruje stanje. Hrvatski sabor 29. lipnja 1848. zalaganjem bana Jelačića prihvaća posredovanje nadvojvode Ivana i traži opoziv manifesta. Nakon što je dobio pismo nadvojvode Ivana, ban Josip Jelačić odlazi u Beč i upućuje kralju zahtjev u 11 točaka. To dovodi do prijetnji Mađara ratom i u Hrvatskom saboru 4. srpnja 1848. prisutni članovi i velikaši stavljaju pred bana Jelačića na predsjednički (banov) stol, koji je tada nazvan oltar Domovine, dobrovoljne novčane priloge za opremanje vojske protiv Mađara. Taj čin ovjekovječio je poslije amataerski slikar Dragutin Waingartner.
Obrambeni rat s Ugarskom
Godine 1848. Jelačić je imenovan za bana i glavnog komadanta vojske u Hrvatskoj. Nakon neuspješnih pregovora s Ugarskom vladom, objavio je, uz suglasnost Bečkog dvora, ali i biskupa Strpssmayera, ujesen 1848. obrambeni rat Ugarskoj, jer je ona željela imati vlast i u Hrvatskoj, zajedno s mađarizacijom. Tako je ban Jelačić, nakon neuspjelih mirovnih pregovora, 11. rujna 1848. ušao u Čakovec i Međimurje vratio materi zemlji – u sastav Hrvatske. Za vrijeme započetog rata s Mađarima, 7. rujna 1849., ban Jelačoć je putem u Ugarsku oslobodio Međimurje i vratio ga Hrvatskoj, a potom je, nakon kraćeg primirja s ugarskom stranom, primoran poći na oslobađanje Beča od ugarskih revolucionara. Nakon slavne bitke kod Schwechata (predgrađa Beča), 29. listopada 1848., a time i oslobađanja Beča, novi kralj Franjo Josip I. imenovao je bana Jelačića 2. prosinca 1848. upraviteljem (gubernatorom) Rijeke s pripadajućom zemljom, te civilnim i vojnim upraviteljem (gubernatorom) Dalmacije. Tako je ban Josip Jelačić ujedinio u banskoj vlasti sve hrvatske zemlje s Međimurjem, koje su tada bile unutar granica Habsburške monarhije. Čak je i Bosna, koja se tada nalazila pod Osmanlijskom vlašću, s ponosam i velikim nadama izgovarala ime bana Jelačića.
Još o radu bana Jelačića
Zalagao se za pisanje udžbenika na hrvatskom jeziku, izgradnju cesta i željeznica i htio je riješiti sve probleme seljaka nakon ukidanja kmetstva. Položaj seljaka je i nakon ukidanja kmetstva bio težak, po pitanju podijele zemlje između kmetova i feudalaca. To je imalo utjecaj na neplaćanje poreza i zaduživanje seljaka. Podupirao je seljačke zadruge, a inzistirao je na registriranju urbarijalnih zemalja (zadruga) u zemljišne knjige, na miran način je pokušavao riješiti sporove između seljačkih zadruga. Htio je da se razvije hrvatska književnost i društvo te je 13.p rosinca 1851. uputio poziv za izgradnju Hrvatskog narodnog kazališta. Prva predstava u Hrvatskom narodnom kazalištu priređena je 29. siječnja 1852. godine.
Obitelj bana Jelačića
Jelačić je relativno kasno osnovao svoju obitelj. Oženio je groficu Sofiju r. Stockau, 1850. godine. Zaruke su bile objavljene 15. travnja, a vjenčanje 22. srpnja u Napajedlu u Moravskoj, a vjenčao ih je nadbiskup Sommerau-Beckh iz Olomouca. Jelačića su na svadbu pratili dvorski savjetnici Metel Ožegovć i Herman Bužan, barun Franjo Kulmer, vitez Denkstein, biskup J.J. Strossmayer i još neki viđeniji izaslanici iz hrvatske javnosti. Ispred naroda i svećenstva Zagrebačke biskupije pozdravio ih je grof Franjo Vojković (Voikffy), a u Bistri podban Benko Lentulaj. Svečani dočeci također su se održavali i u drugim mjestima. Od jeseni 1855. bračni par Jelačić boravi na svom imanju Novi Dvori kraj Zaprešića i tu im se, na Božić, rodila kćer Anica, koja je od kolere umrla 11. rujna 1856. Tijelo svoje jedinice pokopali su u Novim Dvorima, 2. listopada 1859. U proljeće 1857. opet su u Beču radi liječenja, no vraćaju se u Zagreb gdje ostaju sve do smrti bana Jelačića, 20. svibnja 1859. Nakon 4 godine udovištva Sofija se ponovno se udala za tridesetogodišnjeg grofa Adolfa Dubskog.
Josip Jelačić pjesnik i dramatičar
Jelačićev lirski i dramski opus nastajo je u dužem vremenskom razdoblju: za vrijem studija na Terezijanskoj viteškoj akademiji, na učilištu gdje je boravio od 1809. do 1819., za vrijeme prve časničke službe, te 1822. kada je obolio i privremeno napustio vojnu službu. Prvi put objavio je pjesme 1825. u Zagrebu pod naslovom "Eine Stunder der Erinnerung" (Trenutak uspomene). Prvo izdanje njegove poezije sastojalo se od dva dijela. Prvi dio sadrži lirske pjesme, a drugi dramsku pjesmu u tri čina pod naslovom "Rodrigo i Elvira". Drugo izdanje Jelačićevih pjesama izašlo je 1851. u Dvorskoj i državnoj tiskari u Beču, a prihod je je bio namijenjen Jelačićevom fondu za ratne invalide. Hrvatski prijevod Jelačićevih pjesmama, u prijevodu dr. Demetra, objavila je tiskara Ljudevita Gaja u Zagrebu 1861.
Trajni spomen u hrvatskome narodu
Ban Josip Jelačić umro je u Zagrebu u noći između 19. i 20. svibnja 1859. godine. Veličanstveni sprovod zacijelo je govorio što je narod mislio o njemu. Pokopan je na svom imanju Novim Dvori kraj Zaprešića u grobnici neogotičke Kapele sv. Josipa, koju je dao graditi ban Jelačić, gdje je i pokopana i njegova obitelj. Bio je ban Jelačić čovjek koji je položio temelje moderne Hrvatske. Zato mu je još za vrijeme njegova života, ali i kasnije, u znak poštovanja i zahvalnosti, kao i razumijevanja politike koju je vodio, narod pjevao pjesme. Tako je ban Jelačić najopjevaniji ban u hrvatskoj povijesti, od domaćih i stranih autora.
U njegovu čast 16. prosinca 1866. godine na glavnom trgu u Zagrebu koji danas nosi njegovo ime podignut je brončani spomenik koji je izradio Antun Dominik Frenkorn. Spomenik je podignut dobrovoljnim prinosima cijeloga hrvatskoga naroda. Bio je okrenut prema sjeveru. Stajao je tamo 80 godina, sve do njegovog rušenja od strane jugokomunističkih vlasti u noći između 25. i 26. srpnja 1947. Nakon rušenja spomenik se je u velikoj tajnosti čuvao 43 godine u Gliptoteci HAZU-a u Medvedgradskoj ulici u Zagrebu. Početkom započetih demokratskih promjena (1990.) spomenik je, uz velike svečanosti, 16. listopada 1990. godine, na banov rođendan vraćen na staro mjesto, no okrenut prema jugu.
Ban Josip Jelačić svojim je životom i radom nadahnuo mnoge pjesnike i pisce. Jedan od njih bio je Ferdo Livadić, koji je 1861. uglazbio neke od Jelačićevih pjesama i izdao knjigu "Piesme Jelačića bana" koje su danas vrlo vrijedne. Jelačićeva se ostavština čuva u Arhivu HAZU-a u Zagrebu. Velik broj likovnih umjetnika (grafičara i drugih) izradio je portrete Bana Josipa Jelačića. Većina tih portreta izrađena je gledana s profila u stojećem položaju i vojnom odijelu, a neki od njegovih likovnih prikaza čuvaju se u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu u Matoševoj ulici. Njegovi su portreti nastajali u razdoblju od 1848.-1850. godine u Beču. U drugoj polovici 19. stoljeća Banov se lik izrađuje na medaljama i predmetima umjetničkog obrta. Većina medalja izrađena je gledana s lijevog profilam, dok je poznat manji broj onih gledanih s desnog profila. Najstarije od svih su spomen-medalje bečkog medaljera Thomasa Rubauscha. Pozadine medalja čine Jelačićevi profilni prikazi, dok ostalo čine: Jelačićev grb, kip, i drugi važni povijesni događaji. U Muzeju grada Zagreba u Opatičkoj ulici te Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu čuvaju se i osobni predmeti bana Jelačića.
Ban Jelačić primio je tijekom svoga života niz odlikovanja koja su mu dodijeljena za građanske i vojne zasluge te novčane vrijednosnice dobivene na dar. Novčanice s likom Bana Josipa Jelačića izrađivali su poznati hrvatski umjetnici, poput Miroslava Šuteja, koji je izradio novčanicu od 20 kuna s likom bana Josipa Jelačića, koja se u Republici Hrvatskoj počela tiskati 31. listopada 1993. godine. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća tiskan je velik broj razglednica s likom bana Josipa Jelačića. Najčešće su na njima prikazani i važni događaji vezani uz život i djelo bana Josipa Jelačića, kao što su vojni pohodi, spomenik ili Hrvatski sabor iz 1848. godine. Na 200. obljetnicu rođenja Josipa Jelačića, 16. listopada 2001., Hrvatska pošta tiskala je set poštanskih maraka.
Grad Zaprešić svake godine slavi obljetnicu smrti Bana Josipa Jelačića 20. svibnja te "Dane bana Jelačića" tijekom mjeseca listopada, u povodu njegova rođenja, 16. listopada. Toga se dana ujedno slavi i Dan grada Zaprešića, a srednja škola u Zaprešiću također nosi njegovo ime. Zaslugom grada Zaprešića pokrenuta je obnova Jelačićevih Novih Dvora. Diljem Hrvatske mnoge škole i ulice nose njegovo ime.
Osim toga, 23. ožujka 1997. svečano je otkriven u gradu Glini novi spomenik banu Jelačiću, rad akademskog kipara Zlatka Čelara. Jedno desetljeće kasnije, na blagdan sv. Jakova, 25. srpnja 2008. godine, u Prelogu je otkriven spomenik banu Josipu Jelačiću. Spomenik je podignut u dvorištu preloške župne crkve u povodu 250. obljetnice njene izgradnje i 160. obljetnice oslobođenja Međimurja, zaslugom bana Jelačića. Spomenik je podignut inicijativom preloškog župnika prečasnog Antuna Hoblaja i dr. Matije Berljaka, zagrebačkog kanonika i profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, koji je ujedno i donator ovoga vrijednog umjetničkog djela. Brončani spomenik u naravnoj veličini rad je uglednog kipara Ante Orlića.
Literatura
- Gostl, I. Jelačićevi Novi Dvori : dobro bana Jelačića nekad i sad. Zagreb : Grafički zavod Hrvatske, 1990.
- Laljak, S. Josip Jelačić - Pjesme. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 2009.
- Laljak, S. Novi Dvori : od Jelačića bana do naših dana. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 1991.
- Mijatović, A. Ban Jelačić. Zagreb : Mladost, 1990.
- Szabo, A. Ban Jelačić položio je temelje moderne Hrvatske. // Zaprešićki godišnjak. 8(1998), str. 13-28.
- Zaprešićki godišnjak 2007. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 2008.