Narodni govor

Izvor: Wiki-dveri

Kajkavska ikavica

Prema istraživanjima jezikoslovaca utvrđeno je kako na području oko rijeke Save i Sutle prevladava u govoru kajkavska ikavica. Radi se o nekoliko sela koja okružuju i grad Zaprešić, pa tako u govorno područje kajkavske ikavice ubrajamo i mjesta poput Harmice, Drenja, Laduča, Ključa, Šenkovca itd. Na tim područjima žive kajkavci, koji uz manja ili veća odstupanja govore čistim ikavskim govorom. Izuzetak je pak Harmica, gdje se govori kajkavska ekavica. Upravo tu posebnost zaprešićkog kraja u svojim je pjesmama zabilježio je pjesnik Ivek Jurkas iz Harmice. Na području Zaprešića u govor je prodro kajkavski ekavski refleks jata i poluglasa, što najbolje možemo vidjeti na primjeru riječi poput stolec, otec, ocet, deska. Brojni su se znanstvenici dosad bavili kajkavskom ikavicom poput Stjepana Ivšića, velikog hrvatskog dijalektologa te Ivana Brabeca i Antuna Šojata te Stjepka Težaka. Upravo je Stjepan Ivšić utvrdio ikavizam na govornom području u okolici današnjeg Zaprešića potvrđujući to primjerom cista, što u književnom hrvatskom znači cesta. Zaključio je kako su ikavci zapravo stanovnici koji su se doselili na područje u okolici Zaprešića te da su izvorno oni zapravo čakavci, koji su od kajkavskog narječja prihvatili riječ kaj i još pokoju jezičnu crtu, a zadržali su svoj refleks starog slavenskog jata. O ovoj problematici pisao je i Antun Šojat:

"Potpuno je prirodno da su okolni starosjedilački kajkavski govori utjecali na govor sutlanskih ikavaca i to u tolikoj mjeri da su stari čakavci postali kajkavci, s čitavim nizom tipičnih kajkavskih govornih osobina, od kojih se poneke potpuno prodrle u govornu strukturu doseljenig pučanstva, a poneke žive uz starije čalavske osobine." (Šojat, Antun. Kajkavski ikavci kraj Sutle. Zagreb: [s.n.], 1973., str. 40.)

Brojni su autori potvrdili kako nema sumnje da je došlo do spajanja dvaju govora, onog starosjedilaca - kajkavskog i onog doseljenika - čakavske ikavice. Tako je nastao kajkavski ikavski. Pretpostavlja se kako su doseljenici došli u današnju okolicu Zaprešića iz područja Pounja, a kao početak doseljavanja uzima se dolazak franjevaca u Mariju Goricu, za vrijeme turskih osvajanja u prvoj polovici 16. stoljeća. Stjepko Težak i Stjepan Babić, autori autori Gramatike hrvatskog jezika, zabilježili su kako je mješanjem ćakavice i kajkavskog narječja nastao današnji donjosutlanski govor, koji se rasprostire u selima na hrvatskoj strani oko ušća Sutle u Savu. Iako su prihvaćene neke osobine kajkavskog govora, u današnjem donjosutlanskom govoru čuvaju se brojne osobine onog prvotnog govora. To se očituje u brojnim izrazima: posikau, posikli (ikavski odraz jata),maša (poluglas),leti, suša (akcentuacija). Sutlanska ikavica ima 30 glasova ili fonema. Samoglasnik e neki govornici izgovaraju otvorenije, dok je nazalno j zamijenilo palatalni nazal nj. Donosutlanski govor ima glas i na mjestu starohrvatskog i praslavenskog jata: grih, srida, zvizda, doli, striha, čovik, vitar, cista, ... Postoji mali broj riječu u kojima se jat preflektirao kao e: seno, deca, mleko, ... Možemo u donjosutlanskom govoru uočiti još neke posebnosti, poput deminutivnih sufiksa -ek, -ec: stolček, bedaček, pasec, sirec, kipec, gusačec, ščapec, ... Vrlo često umjesto slova o u nastavku instrumentala jednine dolazi slovo u: babum, rukum, bratum, selum, ... Krako a ispred j u zatvorenm slogu prešlo je u e u daj: dej. Prednaglasno o može se zamijeniti s u: kostjum. Može biti i suprotno, kada samoglasnik u zamjenjuje o: una, koruza. Sutlanski ikavci na mjestu nekadašnjeg poluglasa imaju glas a: stolac, kolac, mastan, maša, … Šesterovokalski sustav dolazi u kratkim i dugim slogovima, pa tako umjesto o dolazi u u nastavku instrumentalne jednine: babum, bratum, selum, … Kratko a ispred j u zatvorenom slogu prešlo je u e: dej. Prednaglasno o može se zamijeniti s u: kostjum. Samoslasnik u javlja se umjesto o u prilogu unda. U prefiksu raz- , glas a prešao je u glas e: reič, restopiti, rezlije, … Na mjestu prefiksa pro- stoji prefiks pre-: prederat. Početno u ima protezu v-: vura, vučitelica, vučit, vužgat, … U donjosutlanskom govoru sačuvao se stari skup šč: ščipat, iščem, dvorišče, puščat, … Glas –l na kraju sloga je prešao u neslogotvorno u, koji se očituje u primjerima: oženiw, zaručiv, jiw, pewnica, … Dolazi do zamjene glasa v glasom f: popifka, črf, zdraf, fala; dok se glas t zamjenjuje glasom k, obično u skupu kl: Sukla, mekla, sviklo, klak, … Na mjestu književnog lj stoji l: želizo, lipota, lipši, … Iza palatala dolazi do gubljenja j: Boži, Majka Boža. Moguć je prijelaz iz h u f: lahko – lafko, žuhko – žufko, mehko – mefko, prhko – prfko, … U donjosutlanskom govoru nema sibilarizacije: junak – junaki, orih – orihi, vuk – vuki, čovik – čoviki. Također nema ni jotacije: listje, snopje, … Skup čr nije se mijenjao u cr: črn, črf, črlen. Postoje također i promjene u izgovorima riječi, dok sutlanski ikavci imaju tri akcenta: kratki, dugosilazni te dugouzlazni. U donjosutlanskom govoru ne postoji vokativ, a umjesto njega se koristi nominativni oblik: čovik – čoviče. Komparacija pridjeva tvori se dodavanjem nastavka –iji: dobar – dobriji, debew – debliji, suh – suhiji, … Nekoliko pridjeva ima sufiks –ši: lahki – lakši, lipi – lipši, mlat – mlajši. Umjesto pridjeva visok koristi se pridjev velik, a komparativ viži. U infinitivu glagola zabilježen je gubitak krajnjeg i: kopat, dilat, jist, pit, … Karakteristični su glagoli sa sufiksom –ni, umjesto –nu kao kod drugih kajkavaca: zdignit, splahnit, porinit, … Buduće se vrijeme u donjosutlanskom govoru izriče futurom sa svršenim prezentom glagola biti: došo bum, bum došla, … Upotrebljava se uz glagole i povratna zamjenica si: pogle si, popi si, … Sutlanski ikavci ne poznaju nekoliko glagolskih vremena: aorist, imperfket, glagolski prilog i futur prvi. Posebnosti se očituju i kod priloga, tako što prilozi gube o: sim, tam, tak, ovak, …

Jasna Horvat: Ikavica

Lipo

Misec

Seno

Cista

to je moja ikavica.

Te riči pri nami sako dite zna

či se muti pri Suklici

il' na vrhu zelenoga briga.

I dol i gor zvoni zvoniju

i z jimi naše riči letiju!

Či se doda i naš KAJ, to nam je unda kak

h didinoj voži črleni dilanac:

kaj lipo nori,

kaj misec sviti,

kaj seno diši, đkaj cista beži!

Dijalekti Općine Dubravica

U Općini Dubravica postoje dva dijalekta. Sjeverni dio općine razvio je svoj autohtoni kajkavski dijalekt, koji se naziva i cesarski, dok južni dio općine govori ikavski dijalekt, koji je razvio pod utjecajem ikavštine. Taj dijalekt još se naziva i bezjački dijalekt. Autohtoni kajkavski dijalekt nastao je iskrivljavanjem njemačkih, slovenskih te nekih kajkavskih riječi. Stoga je potrebno uvesti dodatna slova, tj. grafeme, kako bi se taj govor mogao zapisati. Autohtoni ikavski govor sličan je književnom govoru, ne posjeduje prijeglase, dok se u slogovima ističe dužina slogova te naglasci. Izgovorom slova a naglo prelazimo na slovo e: kufar. Poluglas između slova a i e izgovaramo tako da zajedno izgovorimo ae: gaenk. Kod izgovora slova e naglo prelazimo na slovo i: zdela, den. Kod izgovora slova o naglo prelazimo prema slovu e: vora, pora. Kod izgovora slova u naglo prelazimo u slovo e: tuja, kupeca. Slovo l u izgovoru obično zvuči kao nepotpuno slovo lj: lukja. Slovo o često je spojeno sa prethodnim ili slijedećim suglasnikom, naziva se i promuklo o, a nalazimo ga u riječima poput noplat, vuho. Dijalekt Općine Dubravica prepun je arhaizama i riječi koje izumiru poput: ajs, balivnica, barajt, butra, cijak, čabar, čislo, dreš, gaenk, kahla, lopar, stija, taca, vager, žutarka, ... Brojne su riječi u Dijalekt Općine Dubravica došle iz stranih jezika poput: ambrela, brenza, cajgar, cukor, flajsek, kuč, odoren, sodat, zdaj, ...

Literatura

Donjosutlanski govor i običaji. // Kajkavska ikavica: zbornik kajkavske ikavice. / urednice Božica Jakolić, Jasna Horvat. Šenkovec: Osnovna škola Ivana Perkovca, 2007.

Općina Dubravica: monografija.