Wiki-dveri - Doprinosi suradnika [hr]

Ante Kovačić

Osakovacic — Wed, 27 Feb 2013 11:33:54 GMT

Osakovacic:

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka, udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu. Kada je dovoljno porastao za školu, njegovi roditelji kupuju kuću u Oplazniku, na koju je 1954. godine postavljena spomen ploča. Pučku školu polazio je u Mariji Gorici te je bio jedan od najbistrijih đaka. U školi se isticao marljivim radom i lijepim pismenim i usmenim izražavanjem. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je radio i kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

== Dani Ante Kovačića i Susreti ''Ivica Kičmanović'' ==
[[Datoteka:Kicmanovic.jpg|200px|mini|left|]]

Uz Kovačićev rođendan (06. lipnja) od 1984. održavaju se ''Dani Ante Kovačića'', a njihov glavni dio od 1985. jesu ''Susreti Ivica Kičmanivić'' nazvani po glavnom liku Kovačićeva romana "U registraturi". Prigodom 130-god. Kovačićeva rođenja 1984. godine Zavičajna zbirka zaprešićke knjižnice priredila je veliku izložbu dokumentirane građe o Kovačiću, a 15. prosinca 1984. održan je i znanstveni skup o Kovačiću. Tada je Stjepan Laljak (djelatnik zaprešičke knjižnice, voditelj zavičajne zbirke) predložio da se ubuduće okupljaju mladi literati i novinari iz osnovnih škola koji će pisati o svom djetinjstvu i školovanju. To je prihvaćeno, uz potporu ondašnje Općine Zaprešić i nakladnika ''Školska knjiga, Školske novine'' i ''Naša djeca'', koji su i danas supokrovitelji ovog jedinstvenog natječaja. Prvi Susreti najboljih literata održani su u Zaprešiću i Mariji Gorici 1985. godine. Od tada se sve više i više mladih "Kičmanovića" dolazi u zaprešićki kraj, što je najbolji dokaz da su Susreti u potpunosti ispunili svoju svrhu: okupljanje i druženje najmlađih literata u rodnom kraju pisca koji je ispisao najljepše stranice o djetinjstvu i školovanju u hrvatskoj književnosti. Grad Zagreb pismeno je odobrio voditelju Susreta Stjepanu Laljku 1984. godine pravo na čuvanje i održavanje Kovačićeva groba. Od tada svake godine mladi Kičmanovići zajedno sa Stjepanom Laljkom, posjećuju Kovačićev grob, donoseći cvijeće iz njegova rodnog kraja. Susrete Ivica Kičmanović danas vodi Stjepan Laljak i Matica Hrvatska Zaprešić.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Zaprešićki godišnjak 1994. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 1994.

Ante Kovačić

Osakovacic — Wed, 27 Feb 2013 11:33:19 GMT

Osakovacic:

Ante Kovačić

Osakovacic — Wed, 27 Feb 2013 11:32:41 GMT

Osakovacic:

Ante Kovačić

Osakovacic — Wed, 27 Feb 2013 11:31:56 GMT

Osakovacic:

Ante Kovačić

Osakovacic — Wed, 27 Feb 2013 11:31:11 GMT

Osakovacic: /* Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović */

Ante Kovačić

Osakovacic — Wed, 27 Feb 2013 11:30:24 GMT

Osakovacic:

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka, udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu. Kada je dovoljno porastao za školu, njegovi roditelji kupuju kuću u Oplazniku, na koju je 1954. godine postavljena spomen ploča. Pučku školu polazio je u Mariji Gorici te je bio jedan od najbistrijih đaka. U školi se isticao marljivim radom i lijepim pismenim i usmenim izražavanjem. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je radio i kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

== Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović ==
[[Datoteka:Kicmanovic.jpg|200px|mini|left|]]

Uz Kovačićev rođendan (06. lipnja) od 1984. održavaju se ''Dani Ante Kovačića'', a njihov glavni dio od 1985. jesu ''Susreti Ivica Kičmanivić'' nazvani po glavnom liku Kovačićeva romana "U registraturi". Prigodom 130-god. Kovačićeva rođenja 1984. godine Zavičajna zbirka zaprešićke knjižnice priredila je veliku izložbu dokumentirane građe o Kovačiću, a 15. prosinca 1984. održan je i znanstveni skup o Kovačiću. Tada je Stjepan Laljak (djelatnik zaprešičke knjižnice, voditelj zavičajne zbirke) predložio da se ubuduće okupljaju mladi literati i novinari iz osnovnih škola koji će pisati o svom djetinjstvu i školovanju. To je prihvaćeno, uz potporu ondašnje Općine Zaprešić i nakladnika ''Školska knjiga, Školske novine'' i ''Naša djeca'', koji su i danas supokrovitelji ovog jedinstvenog natječaja. Prvi Susreti najboljih literata održani su u Zaprešiću i Mariji Gorici 1985. godine. Od tada se sve više i više mladih "Kičmanovića" dolazi u zaprešićki kraj, što je najbolji dokaz da su Susreti u potpunosti ispunili svoju svrhu: okupljanje i druženje najmlađih literata u rodnom kraju pisca koji je ispisao najljepše stranice o djetinjstvu i školovanju u hrvatskoj književnosti. Grad Zagreb pismeno je odobrio voditelju Susreta Stjepanu Laljku 1984. godine pravo na čuvanje i održavanje Kovačićeva groba. Od tada svake godine mladi Kičmanovići zajedno sa Stjepanom Laljkom, posjećuju Kovačićev grob, donoseći cvijeće iz njegova rodnog kraja. Susrete Ivica Kičmanović danas vodi Stjepan Laljak i Matica Hrvatska Zaprešić.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Zaprešićki godišnjak 1994. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 1994.

Ante Kovačić

Osakovacic — Wed, 27 Feb 2013 11:29:50 GMT

Osakovacic:

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka, udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu. Kada je dovoljno porastao za školu, njegovi roditelji kupuju kuću u Oplazniku, na koju je 1954. godine postavljena spomen ploča. Pučku školu polazio je u Mariji Gorici te je bio jedan od najbistrijih đaka. U školi se isticao marljivim radom i lijepim pismenim i usmenim izražavanjem. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je radio i kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

== Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović ==
[[Datoteka:Kicmanovic.jpg|200px|mini|left|]]

Uz Kovačićev rođendan (06. lipnja) od 1984. održavaju se ''Dani Ante Kovačića'', a njihov glavni dio od 1985. jesu ''Susreti Ivica Kičmanivić'' nazvani po glavnom liku Kovačićeva romana "U registraturi". Prigodom 130-god. Kovačićeva rođenja 1984. godine Zavičajna zbirka zaprešićke knjižnice priredila je veliku izložbu dokumentirane građe o Kovačiću, a 15. prosinca 1984. održan je i znanstveni skup o Kovačiću. Tada je Stjepan Laljak (djelatnik zaprešičke knjižnice, voditelj zavičajne zbirke) predložio da se ubuduće okupljaju mladi literati i novinari iz osnovnih škola koji će pisati o svom djetinjstvu i školovanju. To je prihvaćeno, uz potporu ondašnje Općine Zaprešić i nakladnika ''Školska knjiga, Školske novine'' i ''Naša djeca'', koji su i danas supokrovitelji ovog jedinstvenog natječaja. Prvi Susreti najboljih literata održani su u Zaprešiću i Mariji Gorici 1985. godine. Od tada se sve više i više mladih "Kičmanovića" dolazi u zaprešićki kraj, što je najbolji dokaz da su Susreti u potpunosti ispunili svoju svrhu: okupljanje i druženje najmlađih literata u rodnom kraju pisca koji je ispisao najljepše stranice o djetinjstvu i školovanju u hrvatskoj književnosti. Grad Zagreb pismeno je odobrio voditelju Susreta Stjepanu Laljku 1984. godine pravo na čuvanje i održavanje Kovačićeva groba. Od tada svake godine mladi Kičmanovići zajedno sa Stjepanom Laljkom, posjećuju Kovačićev grob, donoseći cvijeće iz njegova rodnog kraja. Susrete Ivica Kičmanović danas vodi Stjepan Laljak i Matica Hrvatska Zaprešić.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Zaprešićki godišnjak 1994. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 1994.

Ante Kovačić

Osakovacic — Wed, 27 Feb 2013 11:29:30 GMT

Osakovacic:

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka, udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu. Kada je dovoljno porastao za školu, njegovi roditelji kupuju kuću u Oplazniku, na koju je 1954. godine postavljena spomen ploča. Pučku školu polazio je u Mariji Gorici te je bio jedan od najbistrijih đaka. U školi se isticao marljivim radom i lijepim pismenim i usmenim izražavanjem. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je radio i kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

== Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović ==
[[Datoteka:Kicmanovic.jpg|200px|mini|left|]]

Uz Kovačićev rođendan (06. lipnja) od 1984. održavaju se ''Dani Ante Kovačića'', a njihov glavni dio od 1985. jesu ''Susreti Ivica Kičmanivić'' nazvani po glavnom liku Kovačićeva romana "U registraturi". Prigodom 130-god. Kovačićeva rođenja 1984. godine Zavičajna zbirka zaprešićke knjižnice priredila je veliku izložbu dokumentirane građe o Kovačiću, a 15. prosinca 1984. održan je i znanstveni skup o Kovačiću. Tada je Stjepan Laljak (djelatnik zaprešičke knjižnice, voditelj zavičajne zbirke) predložio da se ubuduće okupljaju mladi literati i novinari iz osnovnih škola koji će pisati o svom djetinjstvu i školovanju. To je prihvaćeno, uz potporu ondašnje Općine Zaprešić i nakladnika ''Školska knjiga, Školske novine'' i ''Naša djeca'', koji su i danas supokrovitelji ovog jedinstvenog natječaja. Prvi Susreti najboljih literata održani su u Zaprešiću i Mariji Gorici 1985. godine. Od tada se sve više i više mladih "Kičmanovića" dolazi u zaprešićki kraj, što je najbolji dokaz da su Susreti u potpunosti ispunili svoju svrhu: okupljanje i druženje najmlađih literata u rodnom kraju pisca koji je ispisao najljepše stranice o djetinjstvu i školovanju u hrvatskoj književnosti. Grad Zagreb pismeno je odobrio voditelju Susreta Stjepanu Laljku 1984. godine pravo na čuvanje i održavanje Kovačićeva groba. Od tada svake godine mladi Kičmanovići zajedno sa Stjepanom Laljkom, posjećuju Kovačićev grob, donoseći cvijeće iz njegova rodnog kraja. Susrete Ivica Kičmanović danas vodi Stjepan Laljak i Matica Hrvatska Zaprešić.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Zaprešićki godišnjak 1994. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 1994.

Ante Kovačić

Osakovacic — Wed, 27 Feb 2013 11:29:06 GMT

Osakovacic:

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka, udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu. Kada je dovoljno porastao za školu, njegovi roditelji kupuju kuću u Oplazniku, na koju je 1954. godine postavljena spomen ploča. Pučku školu polazio je u Mariji Gorici te je bio jedan od najbistrijih đaka. U školi se isticao marljivim radom i lijepim pismenim i usmenim izražavanjem. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je radio i kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

== Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović ==
[[Datoteka:Kicmanovic.jpg|200px|mini|left|]]

Uz Kovačićev rođendan (06. lipnja) od 1984. održavaju se ''Dani Ante Kovačića'', a njihov glavni dio od 1985. jesu ''Susreti Ivica Kičmanivić'' nazvani po glavnom liku Kovačićeva romana "U registraturi". Prigodom 130-god. Kovačićeva rođenja 1984. godine Zavičajna zbirka zaprešićke knjižnice priredila je veliku izložbu dokumentirane građe o Kovačiću, a 15. prosinca 1984. održan je i znanstveni skup o Kovačiću. Tada je Stjepan Laljak (djelatnik zaprešičke knjižnice, voditelj zavičajne zbirke) predložio da se ubuduće okupljaju mladi literati i novinari iz osnovnih škola koji će pisati o svom djetinjstvu i školovanju. To je prihvaćeno, uz potporu ondašnje Općine Zaprešić i nakladnika ''Školska knjiga, Školske novine'' i ''Naša djeca'', koji su i danas supokrovitelji ovog jedinstvenog natječaja. Prvi Susreti najboljih literata održani su u Zaprešiću i Mariji Gorici 1985. godine. Od tada se sve više i više mladih "Kičmanovića" dolazi u zaprešićki kraj, što je najbolji dokaz da su Susreti u potpunosti ispunili svoju svrhu: okupljanje i druženje najmlađih literata u rodnom kraju pisca koji je ispisao najljepše stranice o djetinjstvu i školovanju u hrvatskoj književnosti. Grad Zagreb pismeno je odobrio voditelju Susreta Stjepanu Laljku 1984. godine pravo na čuvanje i održavanje Kovačićeva groba. Od tada svake godine mladi Kičmanovići zajedno sa Stjepanom Laljkom, posjećuju Kovačićev grob, donoseći cvijeće iz njegova rodnog kraja. Susrete Ivica Kičmanović danas vodi Stjepan Laljak i Matica Hrvatska Zaprešić.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Zaprešićki godišnjak 1994. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 1994.

Ante Kovačić

Osakovacic — Wed, 27 Feb 2013 11:28:06 GMT

Osakovacic: /* Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka, udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu. Kada je dovoljno porastao za školu, njegovi roditelji kupuju kuću u Oplazniku, na koju je 1954. godine postavljena spomen ploča. Pučku školu polazio je u Mariji Gorici te je bio jedan od najbistrijih đaka. U školi se isticao marljivim radom i lijepim pismenim i usmenim izražavanjem. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je radio i kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

== Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović ==
[[Datoteka:Kicmanovic.jpg|200px|mini|left|]]

Uz Kovačićev rođendan (06. lipnja) od 1984. održavaju se ''Dani Ante Kovačića'', a njihov glavni dio od 1985. jesu ''Susreti Ivica Kičmanivić'' nazvani po glavnom liku Kovačićeva romana "U registraturi". Prigodom 130-god. Kovačićeva rođenja 1984. godine Zavičajna zbirka zaprešićke knjižnice priredila je veliku izložbu dokumentirane građe o Kovačiću, a 15. prosinca 1984. održan je i znanstveni skup o Kovačiću. Tada je Stjepan Laljak (djelatnik zaprešičke knjižnice, voditelj zavičajne zbirke) predložio da se ubuduće okupljaju mladi literati i novinari iz osnovnih škola koji će pisati o svom djetinjstvu i školovanju. To je prihvaćeno, uz potporu ondašnje Općine Zaprešić i nakladnika ''Školska knjiga, Školske novine'' i ''Naša djeca'', koji su i danas supokrovitelji ovog jedinstvenog natječaja. Prvi Susreti najboljih literata održani su u Zaprešiću i Mariji Gorici 1985. godine. Od tada se sve više i više mladih "Kičmanovića" dolazi u zaprešićki kraj, što je najbolji dokaz da su Susreti u potpunosti ispunili svoju svrhu: okupljanje i druženje najmlađih literata u rodnom kraju pisca koji je ispisao najljepše stranice o djetinjstvu i školovanju u hrvatskoj književnosti. Grad Zagreb pismeno je odobrio voditelju Susreta Stjepanu Laljku 1984. godine pravo na čuvanje i održavanje Kovačićeva groba. Od tada svake godine mladi Kičmanovići zajedno sa Stjepanom Laljkom, posjećuju Kovačićev grob, donoseći cvijeće iz njegova rodnog kraja. Susrete Ivica Kičmanović danas vodi Stjepan Laljak i Matica Hrvatska Zaprešić.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Zaprešićki godišnjak 1994. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 1994.

Ante Kovačić

Osakovacic — Wed, 27 Feb 2013 11:27:10 GMT

Osakovacic:

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka, udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu. Kada je dovoljno porastao za školu, njegovi roditelji kupuju kuću u Oplazniku, na koju je 1954. godine postavljena spomen ploča. Pučku školu polazio je u Mariji Gorici te je bio jedan od najbistrijih đaka. U školi se isticao marljivim radom i lijepim pismenim i usmenim izražavanjem. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je radio i kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

== Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović ==
[[Datoteka:Kicmanovic.jpg|200px|mini|left|Dani Ante Kovačića]]

Uz Kovačićev rođendan (06. lipnja) od 1984. održavaju se ''Dani Ante Kovačića'', a njihov glavni dio od 1985. jesu ''Susreti Ivica Kičmanivić'' nazvani po glavnom liku Kovačićeva romana "U registraturi". Prigodom 130-god. Kovačićeva rođenja 1984. godine Zavičajna zbirka zaprešićke knjižnice priredila je veliku izložbu dokumentirane građe o Kovačiću, a 15. prosinca 1984. održan je i znanstveni skup o Kovačiću. Tada je Stjepan Laljak (djelatnik zaprešičke knjižnice, voditelj zavičajne zbirke) predložio da se ubuduće okupljaju mladi literati i novinari iz osnovnih škola koji će pisati o svom djetinjstvu i školovanju. To je prihvaćeno, uz potporu ondašnje Općine Zaprešić i nakladnika ''Školska knjiga, Školske novine'' i ''Naša djeca'', koji su i danas supokrovitelji ovog jedinstvenog natječaja. Prvi Susreti najboljih literata održani su u Zaprešiću i Mariji Gorici 1985. godine. Od tada se sve više i više mladih "Kičmanovića" dolazi u zaprešićki kraj, što je najbolji dokaz da su Susreti u potpunosti ispunili svoju svrhu: okupljanje i druženje najmlađih literata u rodnom kraju pisca koji je ispisao najljepše stranice o djetinjstvu i školovanju u hrvatskoj književnosti. Grad Zagreb pismeno je odobrio voditelju Susreta Stjepanu Laljku 1984. godine pravo na čuvanje i održavanje Kovačićeva groba. Od tada svake godine mladi Kičmanovići zajedno sa Stjepanom Laljkom, posjećuju Kovačićev grob, donoseći cvijeće iz njegova rodnog kraja. Susrete Ivica Kičmanović danas vodi Stjepan Laljak i Matica Hrvatska Zaprešić.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Zaprešićki godišnjak 1994. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 1994.

Datoteka:Kicmanovic.jpg

Osakovacic — Wed, 27 Feb 2013 11:24:47 GMT

Osakovacic:

Ante Kovačić

Osakovacic — Wed, 27 Feb 2013 11:15:41 GMT

Osakovacic: /* Djetinjstvo i školovanje */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka, udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu. Kada je dovoljno porastao za školu, njegovi roditelji kupuju kuću u Oplazniku, na koju je 1954. godine postavljena spomen ploča. Pučku školu polazio je u Mariji Gorici te je bio jedan od najbistrijih đaka. U školi se isticao marljivim radom i lijepim pismenim i usmenim izražavanjem. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je radio i kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

== Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović ==

Uz Kovačićev rođendan (06. lipnja) od 1984. održavaju se ''Dani Ante Kovačića'', a njihov glavni dio od 1985. jesu ''Susreti Ivica Kičmanivić'' nazvani po glavnom liku Kovačićeva romana "U registraturi". Prigodom 130-god. Kovačićeva rođenja 1984. godine Zavičajna zbirka zaprešićke knjižnice priredila je veliku izložbu dokumentirane građe o Kovačiću, a 15. prosinca 1984. održan je i znanstveni skup o Kovačiću. Tada je Stjepan Laljak (djelatnik zaprešičke knjižnice, voditelj zavičajne zbirke) predložio da se ubuduće okupljaju mladi literati i novinari iz osnovnih škola koji će pisati o svom djetinjstvu i školovanju. To je prihvaćeno, uz potporu ondašnje Općine Zaprešić i nakladnika ''Školska knjiga, Školske novine'' i ''Naša djeca'', koji su i danas supokrovitelji ovog jedinstvenog natječaja. Prvi Susreti najboljih literata održani su u Zaprešiću i Mariji Gorici 1985. godine. Od tada se sve više i više mladih "Kičmanovića" dolazi u zaprešićki kraj, što je najbolji dokaz da su Susreti u potpunosti ispunili svoju svrhu: okupljanje i druženje najmlađih literata u rodnom kraju pisca koji je ispisao najljepše stranice o djetinjstvu i školovanju u hrvatskoj književnosti. Grad Zagreb pismeno je odobrio voditelju Susreta Stjepanu Laljku 1984. godine pravo na čuvanje i održavanje Kovačićeva groba. Od tada svake godine mladi Kičmanovići zajedno sa Stjepanom Laljkom, posjećuju Kovačićev grob, donoseći cvijeće iz njegova rodnog kraja. Susrete Ivica Kičmanović danas vodi Stjepan Laljak i Matica Hrvatska Zaprešić.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Zaprešićki godišnjak 1994. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 1994.

Matija Skurjeni

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 17:04:05 GMT

Osakovacic: /* Galerija Skurjeni */

'''Matija Skurjeni''' Veternica (Hrvatsko Zagorje) 14. prosinca 1898. - Zaprešić 04.listopada 1990. - hrvatski slikar naive

== Djetinjstvo i školovanje ==

Matija Skurjeni rodio se 14.prosinca 1898.u Veternici (Hrvatsko zagorje), kao sedmo dijete u obitelji, od oca Jure (tesara) i majke Magde (kućanice). Do svoje dvanaeste godine bio je pastir te je pomagao roditeljima u domaćinstvu. Školu nije pohađao zbog siromaštva, a čitati i pisati naučio je od starije braće. Kasnije kao regrut, u jednoj zagrebačkoj vojarni, nadoknadio je nedostatak redovitog školovanja (1916.)

== Vojnički dani ==

U svibnju 1916. je unovačen i regrut je u jednoj zagrebačkoj vojarni, a 1917. odlazi na istočnu frontu. Njegova jedinica probija se do Zablatova, a u jesen je prebačen u Tirol. Ranjen je na bojišnici kod Compomula 1918. i prebačen u vojnu bolnicu u Braunau. S hrvatskim dobrovoljačkim snagama sudjeluje u oslobađanju Međimurja u prosincu 1918. 1919. demobiliziran je i vraća se u Veternicu.

Radi kao pružni radnik na izgradnji pruge Karlovac - Metlika - Novo Mesto 1911. godine. Soboslikarski zanat uči u Metliki (travanj 1911.) Crkvenog slikara Sirnika iz Krapine upoznaje u Polipniku (gdje je i radio 1914.), a potkraj iste godine vraća se u Veternicu. Nakon vojske vraća se u Veternicu i radi kao rudar u Očuri.
U Metliku odlazi 1923. gdje završava soboslikarski zanat. Položivši ispite odlazi u Zagreb gdje se zapošljava u soboslikarskom poduzeću Broz-Gubec-Zakošek.
U mirovinu odlazi 1956., te se potpuno posvećuje slikarstvu. Prestaje slikati 1975. kada je i obolio. Umro je 04. listopada u Tuheljskim toplicama, a sahranjen je na starom groblju u Brdovcu 06. listopada 1990.

== Likovno stvaralaštvo ==

Matija Skurjeni prvu sliku naslikao je prema oleografiji ''Veronikin rubac''. Akvareli s motivima Baške nastaju 1924. (utjecaj boravka na otoku Krku). Sudjeluje u osnivanju Likovne sekcije Radničkog kulturno-umjetničkog društva željezničara "Vinko Jeđut" u Zagrebu (1946). Večernje tečajeve pohađao je u oristorijama bivše Obrtničke škole, s predmetima crtanje glave, akrt, anatomija perspektiva, povijest umjetnosti i vježbe iz primjenjene grafike. Nastavnici Likovne sekcije bili su akademski slikar Mladen Veža iz slikanja, akademski kipar Slavko Rukljač iz akta, i akademski slikar dr. Pavao Gavranić iz primjenjene grafike. Predavači su neko određeno vrijeme bili i akademski slikari Vilko Gliha-Selan i Antun Motika. Tečaj je završio 1949. godine.

== Obitelj ==

Marijom Dolović iz Sv.Roka (Međimurje) oženio se 1927. godine, no brak nije potrajao. Zoricom Kralić (Zagreb) ženi se 1932. godine, a godinu dana kasnije rodio im se sin Milan. U treći brak ušao je s Ivankom Gašparić (Ormož), s kojom je 1947. dobio sina Srećka. Kuću u Zaprešiću kupuje 1953. godine, gdje se i nastanjuje.

== Galerija Skurjeni ==
Doselivši se u Zaprešić Matija Skurjeni stvara najveći dio svog likovnog opusa. Tadašnjoj Općini Zaprešić želio je darovati svoje slike, a neke posuditi i tako je došlo do darovnog ugovora (1984.) Matija Skurjeni daruje svoje slike, a Općina Zaprešić obvezuje se otvoriti galeriju koja će nositi slikarevo ime. U Novim Dvorima otvorila se ujesen 1989. godine'' Galerija Skurjeni''.
Matija Skurjeni proglašen je počasnim građaninom Zaprešića 20. prosinca 1988. godine.

== Izložbe ==

1945.- Zagreb,''Prva izložba likovne sekcije RKUD "Vinko Jeđjut"

1951.- Zagreb,''Četvrta izložba likovne sekcije RKUD "Vinko Jedjut"

1956.-Beograd, ''Izložba slikara željezničara'' ''Jugoslavije''

1957.-Zagreb, ''II. izložba slikara željezničara Jugoslavije''

1958.-Zagreb, ''Prva samostalna izložba (Galerija primitivne umjetnosti)''

1959.- Izlaže u Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Munchenu, Novom Sadu, Pragu i Brnu.

1960.- Izlaže u Samoboru, Budimpešti, Zagrebu, Sao Paulu, Antibesu i Rimu.

1961.- Izlaže u Londonu, Zagrebu, Rio de Janeiru, Ulmu, Badem-Baden, Frankfurtu, Baselu, Wiesbadenu i Splitu.

1962.- Izlaže u Edinburghu, Zagrebu, Veneciji, Helsinkiju, Čačku, Parizu, Stuttgartu, Berlinu i Kasselu.

1963.- Izlaže u Zagrebu, Beču, Sisku, Lenjingradu, Budimbešti, Kolnu, New Yorku, Beogradu, Bad Godesbergu i u Vasterasu.

1964.- Izlaže u Darmstadtu, Zagrebu, Parizu, Salzburgu, Tangeru, Linzu.

1965.- Izlaže u Munchenu, Zagrebu i Kolnu

1966.- Izlaže u Dusseldorfu, Zagrebu, Opatiji, Bratislavi, Frankfurtu i u Munchenu.

1967.- Izlaže u Nurnbergu, Zagrebu, Klagenfurtu, Rijeci, Opatiji, Beogradu, Samoboru, Vastanland-Dalarni, Beču, Milanu i Damasku.

1968.-Izlaže u Kostanjevici na Krki, Wuppertalu, Parizu, Zagrebu, Nurnbergu, Zurichu i Bermenu.

1969.-Izlaže u Lavalu, Zagrebu, Baselu, Cagliaru, Saint Paulu de Vence, Pragu, Montreuxu, Bratislavi i Bologni.

1970.-Izlaže u Zaprešiću, Novari, Zagrebu, Beogradu, Stockholmu, Goteborgu, Svetozarevu i Wattenscheidu.

1971.-Izlaže u Charlerou, Zagrebu, Rocklinghausenu, Zaprešiću i Zlataru.

1972.-Izlaže u Wuppertallu, Zaprešiću, Umei, Varaždinu, Neussu, Hlebinama, Bukureštu, Svetozaravu, Bratislavi, Humlebaeku, Zagrebu, Rijeci i Munsteru.

1973.-Izlaže u Zagrebu, Acapulcu, Zlataru, Brdovcu, Frankfurdu, Tbilisiu, Zurichu i Stockhlamu.

1974.-Izlaže u Bruggeu, Zagrebu, Milanu, Mainzu, Munchenu, Darmstadtu i Zlataru.

1975.-Izlaže u Zurichu, Zagrebu, Grazu, Levalois-Perretu, Darmastadtu i Edinburghu.

Literatura
----

Maleković, V. Skurjeni. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1982.

Crnković, V. Skurjeni. Zagreb: Hrvatski muzej naivne umjetnosti, 1998.

Lenković, M. Matija Skurjeni: Fantastični svijet Matije Skurjenija, 2010.

Vrabec, V. Galerija Matije Skurijenija: Narodno sveučilište Zaprešić, 1987.

Crnković, V. i Zander. Munchen: C. Hommage a Matija Skurjeni: Galerie fur naive Kunst und art Brut, 1987.

Crnković, V. Skurjeni. Zagreb:Hrvatski muzej naivne umjetnosti, 2006.

Zaprešićki godišnjak 1991. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 1991.

Matija Skurjeni

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 16:58:47 GMT

Osakovacic: /* Vojnički dani */

'''Matija Skurjeni''' Veternica (Hrvatsko Zagorje) 14. prosinca 1898. - Zaprešić 04.listopada 1990. - hrvatski slikar naive

== Djetinjstvo i školovanje ==

Matija Skurjeni rodio se 14.prosinca 1898.u Veternici (Hrvatsko zagorje), kao sedmo dijete u obitelji, od oca Jure (tesara) i majke Magde (kućanice). Do svoje dvanaeste godine bio je pastir te je pomagao roditeljima u domaćinstvu. Školu nije pohađao zbog siromaštva, a čitati i pisati naučio je od starije braće. Kasnije kao regrut, u jednoj zagrebačkoj vojarni, nadoknadio je nedostatak redovitog školovanja (1916.)

== Vojnički dani ==

U svibnju 1916. je unovačen i regrut je u jednoj zagrebačkoj vojarni, a 1917. odlazi na istočnu frontu. Njegova jedinica probija se do Zablatova, a u jesen je prebačen u Tirol. Ranjen je na bojišnici kod Compomula 1918. i prebačen u vojnu bolnicu u Braunau. S hrvatskim dobrovoljačkim snagama sudjeluje u oslobađanju Međimurja u prosincu 1918. 1919. demobiliziran je i vraća se u Veternicu.

Radi kao pružni radnik na izgradnji pruge Karlovac - Metlika - Novo Mesto 1911. godine. Soboslikarski zanat uči u Metliki (travanj 1911.) Crkvenog slikara Sirnika iz Krapine upoznaje u Polipniku (gdje je i radio 1914.), a potkraj iste godine vraća se u Veternicu. Nakon vojske vraća se u Veternicu i radi kao rudar u Očuri.
U Metliku odlazi 1923. gdje završava soboslikarski zanat. Položivši ispite odlazi u Zagreb gdje se zapošljava u soboslikarskom poduzeću Broz-Gubec-Zakošek.
U mirovinu odlazi 1956., te se potpuno posvećuje slikarstvu. Prestaje slikati 1975. kada je i obolio. Umro je 04. listopada u Tuheljskim toplicama, a sahranjen je na starom groblju u Brdovcu 06. listopada 1990.

== Likovno stvaralaštvo ==

Matija Skurjeni prvu sliku naslikao je prema oleografiji ''Veronikin rubac''. Akvareli s motivima Baške nastaju 1924. (utjecaj boravka na otoku Krku). Sudjeluje u osnivanju Likovne sekcije Radničkog kulturno-umjetničkog društva željezničara "Vinko Jeđut" u Zagrebu (1946). Večernje tečajeve pohađao je u oristorijama bivše Obrtničke škole, s predmetima crtanje glave, akrt, anatomija perspektiva, povijest umjetnosti i vježbe iz primjenjene grafike. Nastavnici Likovne sekcije bili su akademski slikar Mladen Veža iz slikanja, akademski kipar Slavko Rukljač iz akta, i akademski slikar dr. Pavao Gavranić iz primjenjene grafike. Predavači su neko određeno vrijeme bili i akademski slikari Vilko Gliha-Selan i Antun Motika. Tečaj je završio 1949. godine.

== Obitelj ==

Marijom Dolović iz Sv.Roka (Međimurje) oženio se 1927. godine, no brak nije potrajao. Zoricom Kralić (Zagreb) ženi se 1932. godine, a godinu dana kasnije rodio im se sin Milan. U treći brak ušao je s Ivankom Gašparić (Ormož), s kojom je 1947. dobio sina Srećka. Kuću u Zaprešiću kupuje 1953. godine, gdje se i nastanjuje.

== Galerija Skurjeni ==
Doselivši se u Zaprešić Matija Skurjeni stvara najveći dio svog likovnog opusa. Tadašnjoj Općini Zaprešić želio je darovati svoje slike, a neke posuditi i tako je došlo do darovnog ugovora (1984.) Matija Skurjeni daruje svoje slike, a Općina Zaprešić obvezuje se otvoriti galeriju koja će nositi slikarevo ime. U Novim Dvorima otvorila se ujesen 1989. godine'' Galerija Skurjeni''.

== Izložbe ==

1945.- Zagreb,''Prva izložba likovne sekcije RKUD "Vinko Jeđjut"

1951.- Zagreb,''Četvrta izložba likovne sekcije RKUD "Vinko Jedjut"

1956.-Beograd, ''Izložba slikara željezničara'' ''Jugoslavije''

1957.-Zagreb, ''II. izložba slikara željezničara Jugoslavije''

1958.-Zagreb, ''Prva samostalna izložba (Galerija primitivne umjetnosti)''

1959.- Izlaže u Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Munchenu, Novom Sadu, Pragu i Brnu.

1960.- Izlaže u Samoboru, Budimpešti, Zagrebu, Sao Paulu, Antibesu i Rimu.

1961.- Izlaže u Londonu, Zagrebu, Rio de Janeiru, Ulmu, Badem-Baden, Frankfurtu, Baselu, Wiesbadenu i Splitu.

1962.- Izlaže u Edinburghu, Zagrebu, Veneciji, Helsinkiju, Čačku, Parizu, Stuttgartu, Berlinu i Kasselu.

1963.- Izlaže u Zagrebu, Beču, Sisku, Lenjingradu, Budimbešti, Kolnu, New Yorku, Beogradu, Bad Godesbergu i u Vasterasu.

1964.- Izlaže u Darmstadtu, Zagrebu, Parizu, Salzburgu, Tangeru, Linzu.

1965.- Izlaže u Munchenu, Zagrebu i Kolnu

1966.- Izlaže u Dusseldorfu, Zagrebu, Opatiji, Bratislavi, Frankfurtu i u Munchenu.

1967.- Izlaže u Nurnbergu, Zagrebu, Klagenfurtu, Rijeci, Opatiji, Beogradu, Samoboru, Vastanland-Dalarni, Beču, Milanu i Damasku.

1968.-Izlaže u Kostanjevici na Krki, Wuppertalu, Parizu, Zagrebu, Nurnbergu, Zurichu i Bermenu.

1969.-Izlaže u Lavalu, Zagrebu, Baselu, Cagliaru, Saint Paulu de Vence, Pragu, Montreuxu, Bratislavi i Bologni.

1970.-Izlaže u Zaprešiću, Novari, Zagrebu, Beogradu, Stockholmu, Goteborgu, Svetozarevu i Wattenscheidu.

1971.-Izlaže u Charlerou, Zagrebu, Rocklinghausenu, Zaprešiću i Zlataru.

1972.-Izlaže u Wuppertallu, Zaprešiću, Umei, Varaždinu, Neussu, Hlebinama, Bukureštu, Svetozaravu, Bratislavi, Humlebaeku, Zagrebu, Rijeci i Munsteru.

1973.-Izlaže u Zagrebu, Acapulcu, Zlataru, Brdovcu, Frankfurdu, Tbilisiu, Zurichu i Stockhlamu.

1974.-Izlaže u Bruggeu, Zagrebu, Milanu, Mainzu, Munchenu, Darmstadtu i Zlataru.

1975.-Izlaže u Zurichu, Zagrebu, Grazu, Levalois-Perretu, Darmastadtu i Edinburghu.

Literatura
----

Maleković, V. Skurjeni. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1982.

Crnković, V. Skurjeni. Zagreb: Hrvatski muzej naivne umjetnosti, 1998.

Lenković, M. Matija Skurjeni: Fantastični svijet Matije Skurjenija, 2010.

Vrabec, V. Galerija Matije Skurijenija: Narodno sveučilište Zaprešić, 1987.

Crnković, V. i Zander. Munchen: C. Hommage a Matija Skurjeni: Galerie fur naive Kunst und art Brut, 1987.

Crnković, V. Skurjeni. Zagreb:Hrvatski muzej naivne umjetnosti, 2006.

Zaprešićki godišnjak 1991. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 1991.

Matija Skurjeni

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 16:50:03 GMT

Osakovacic:

'''Matija Skurjeni''' Veternica (Hrvatsko Zagorje) 14. prosinca 1898. - Zaprešić 04.listopada 1990. - hrvatski slikar naive

== Djetinjstvo i školovanje ==

Matija Skurjeni rodio se 14.prosinca 1898.u Veternici (Hrvatsko zagorje), kao sedmo dijete u obitelji, od oca Jure (tesara) i majke Magde (kućanice). Do svoje dvanaeste godine bio je pastir te je pomagao roditeljima u domaćinstvu. Školu nije pohađao zbog siromaštva, a čitati i pisati naučio je od starije braće. Kasnije kao regrut, u jednoj zagrebačkoj vojarni, nadoknadio je nedostatak redovitog školovanja (1916.)

== Vojnički dani ==

U svibnju 1916. je unovačen i regrut je u jednoj zagrebačkoj vojarni, a 1917. odlazi na istočnu frontu. Njegova jedinica probija se do Zablatova, a u jesen je prebačen u Tirol. Ranjen je na bojišnici kod Compomula 1918. i prebačen u vojnu bolnicu u Braunau. S hrvatskim dobrovoljačkim snagama sudjeluje u oslobađanju Međimurja u prosincu 1918. 1919. demobiliziran je i vraća se u Veternicu.

Radi kao pružni radnik na izgradnji pruge Karlovac - Metlika - Novo Mesto 1911. godine. Soboslikarski zanat uči u Metliki (travanj 1911.) Crkvenog slikara Sirnika iz Krapine upoznaje u Polipniku (gdje je i radio 1914.), a potkraj iste godine vraća se u Veternicu. Nakon vojske vraća se u Veternicu i radi kao rudar u Očuri.
U Metliku odlazi 1923. gdje završava soboslikarski zanat. Položivši ispite odlazi u Zagreb gdje se zapošljava u soboslikarskom poduzeću Broz-Gubec-Zakošek.
U mirovinu odlazi 1956., te se potpuno posvećuje slikarstvu.

== Likovno stvaralaštvo ==

Matija Skurjeni prvu sliku naslikao je prema oleografiji ''Veronikin rubac''. Akvareli s motivima Baške nastaju 1924. (utjecaj boravka na otoku Krku). Sudjeluje u osnivanju Likovne sekcije Radničkog kulturno-umjetničkog društva željezničara "Vinko Jeđut" u Zagrebu (1946). Večernje tečajeve pohađao je u oristorijama bivše Obrtničke škole, s predmetima crtanje glave, akrt, anatomija perspektiva, povijest umjetnosti i vježbe iz primjenjene grafike. Nastavnici Likovne sekcije bili su akademski slikar Mladen Veža iz slikanja, akademski kipar Slavko Rukljač iz akta, i akademski slikar dr. Pavao Gavranić iz primjenjene grafike. Predavači su neko određeno vrijeme bili i akademski slikari Vilko Gliha-Selan i Antun Motika. Tečaj je završio 1949. godine.

== Obitelj ==

Marijom Dolović iz Sv.Roka (Međimurje) oženio se 1927. godine, no brak nije potrajao. Zoricom Kralić (Zagreb) ženi se 1932. godine, a godinu dana kasnije rodio im se sin Milan. U treći brak ušao je s Ivankom Gašparić (Ormož), s kojom je 1947. dobio sina Srećka. Kuću u Zaprešiću kupuje 1953. godine, gdje se i nastanjuje.

== Galerija Skurjeni ==
Doselivši se u Zaprešić Matija Skurjeni stvara najveći dio svog likovnog opusa. Tadašnjoj Općini Zaprešić želio je darovati svoje slike, a neke posuditi i tako je došlo do darovnog ugovora (1984.) Matija Skurjeni daruje svoje slike, a Općina Zaprešić obvezuje se otvoriti galeriju koja će nositi slikarevo ime. U Novim Dvorima otvorila se ujesen 1989. godine'' Galerija Skurjeni''.

== Izložbe ==

1945.- Zagreb,''Prva izložba likovne sekcije RKUD "Vinko Jeđjut"

1951.- Zagreb,''Četvrta izložba likovne sekcije RKUD "Vinko Jedjut"

1956.-Beograd, ''Izložba slikara željezničara'' ''Jugoslavije''

1957.-Zagreb, ''II. izložba slikara željezničara Jugoslavije''

1958.-Zagreb, ''Prva samostalna izložba (Galerija primitivne umjetnosti)''

1959.- Izlaže u Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Munchenu, Novom Sadu, Pragu i Brnu.

1960.- Izlaže u Samoboru, Budimpešti, Zagrebu, Sao Paulu, Antibesu i Rimu.

1961.- Izlaže u Londonu, Zagrebu, Rio de Janeiru, Ulmu, Badem-Baden, Frankfurtu, Baselu, Wiesbadenu i Splitu.

1962.- Izlaže u Edinburghu, Zagrebu, Veneciji, Helsinkiju, Čačku, Parizu, Stuttgartu, Berlinu i Kasselu.

1963.- Izlaže u Zagrebu, Beču, Sisku, Lenjingradu, Budimbešti, Kolnu, New Yorku, Beogradu, Bad Godesbergu i u Vasterasu.

1964.- Izlaže u Darmstadtu, Zagrebu, Parizu, Salzburgu, Tangeru, Linzu.

1965.- Izlaže u Munchenu, Zagrebu i Kolnu

1966.- Izlaže u Dusseldorfu, Zagrebu, Opatiji, Bratislavi, Frankfurtu i u Munchenu.

1967.- Izlaže u Nurnbergu, Zagrebu, Klagenfurtu, Rijeci, Opatiji, Beogradu, Samoboru, Vastanland-Dalarni, Beču, Milanu i Damasku.

1968.-Izlaže u Kostanjevici na Krki, Wuppertalu, Parizu, Zagrebu, Nurnbergu, Zurichu i Bermenu.

1969.-Izlaže u Lavalu, Zagrebu, Baselu, Cagliaru, Saint Paulu de Vence, Pragu, Montreuxu, Bratislavi i Bologni.

1970.-Izlaže u Zaprešiću, Novari, Zagrebu, Beogradu, Stockholmu, Goteborgu, Svetozarevu i Wattenscheidu.

1971.-Izlaže u Charlerou, Zagrebu, Rocklinghausenu, Zaprešiću i Zlataru.

1972.-Izlaže u Wuppertallu, Zaprešiću, Umei, Varaždinu, Neussu, Hlebinama, Bukureštu, Svetozaravu, Bratislavi, Humlebaeku, Zagrebu, Rijeci i Munsteru.

1973.-Izlaže u Zagrebu, Acapulcu, Zlataru, Brdovcu, Frankfurdu, Tbilisiu, Zurichu i Stockhlamu.

1974.-Izlaže u Bruggeu, Zagrebu, Milanu, Mainzu, Munchenu, Darmstadtu i Zlataru.

1975.-Izlaže u Zurichu, Zagrebu, Grazu, Levalois-Perretu, Darmastadtu i Edinburghu.

Literatura
----

Maleković, V. Skurjeni. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1982.

Crnković, V. Skurjeni. Zagreb: Hrvatski muzej naivne umjetnosti, 1998.

Lenković, M. Matija Skurjeni: Fantastični svijet Matije Skurjenija, 2010.

Vrabec, V. Galerija Matije Skurijenija: Narodno sveučilište Zaprešić, 1987.

Crnković, V. i Zander. Munchen: C. Hommage a Matija Skurjeni: Galerie fur naive Kunst und art Brut, 1987.

Crnković, V. Skurjeni. Zagreb:Hrvatski muzej naivne umjetnosti, 2006.

Zaprešićki godišnjak 1991. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 1991.

Matija Skurjeni

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 16:29:46 GMT

Osakovacic:

'''Matija Skurjeni''' Veternica (Hrvatsko Zagorje) 14. prosinca 1898. - Zaprešić 04.listopada 1990. - hrvatski slikar naive

== Djetinjstvo i školovanje ==

Matija Skurjeni rodio se 14.prosinca 1898.u Veternici (Hrvatsko zagorje), kao sedmo dijete u obitelji, od oca Jure (tesara) i majke Magde (kućanice). Do svoje dvanaeste godine bio je pastir te je pomagao roditeljima u domaćinstvu. Školu nije pohađao zbog siromaštva, a čitati i pisati naučio je od starije braće. Kasnije kao regrut, u jednoj zagrebačkoj vojarni, nadoknadio je nedostatak redovitog školovanja (1916.)

== Vojnički dani ==

U svibnju 1916. je unovačen i regrut je u jednoj zagrebačkoj vojarni, a 1917. odlazi na istočnu frontu. Njegova jedinica probija se do Zablatova, a u jesen je prebačen u Tirol. Ranjen je na bojišnici kod Compomula 1918. i prebačen u vojnu bolnicu u Braunau. S hrvatskim dobrovoljačkim snagama sudjeluje u oslobađanju Međimurja u prosincu 1918. 1919. demobiliziran je i vraća se u Veternicu.

Radi kao pružni radnik na izgradnji pruge Karlovac - Metlika - Novo Mesto 1911. godine. Soboslikarski zanat uči u Metliki (travanj 1911.) Crkvenog slikara Sirnika iz Krapine upoznaje u Polipniku (gdje je i radio 1914.), a potkraj iste godine vraća se u Veternicu. Nakon vojske vraća se u Veternicu i radi kao rudar u Očuri.
U Metliku odlazi 1923. gdje završava soboslikarski zanat. Položivši ispite odlazi u Zagreb gdje se zapošljava u soboslikarskom poduzeću Broz-Gubec-Zakošek.
U mirovinu odlazi 1956., te se potpuno posvećuje slikarstvu.

== Likovno stvaralaštvo ==

Matija Skurjeni prvu sliku naslikao je prema oleografiji ''Veronikin rubac''. Akvareli s motivima Baške nastaju 1924. (utjecaj boravka na otoku Krku). Sudjeluje u osnivanju Likovne sekcije Radničkog kulturno-umjetničkog društva željezničara "Vinko Jeđut" u Zagrebu (1946). Večernje tečajeve pohađao je u oristorijama bivše Obrtničke škole, s predmetima crtanje glave, akrt, anatomija perspektiva, povijest umjetnosti i vježbe iz primjenjene grafike. Nastavnici Likovne sekcije bili su akademski slikar Mladen Veža iz slikanja, akademski kipar Slavko Rukljač iz akta, i akademski slikar dr. Pavao Gavranić iz primjenjene grafike. Predavači su neko određeno vrijeme bili i akademski slikari Vilko Gliha-Selan i Antun Motika. Tečaj je završio 1949. godine.

== Obitelj ==

Marijom Dolović iz Sv.Roka (Međimurje) oženio se 1927. godine, no brak nije potrajao. Zoricom Kralić (Zagreb) ženi se 1932. godine, a godinu dana kasnije rodio im se sin Milan. U treći brak ušao je s Ivankom Gašparić (Ormož), s kojom je 1947. dobio sina Srećka. Kuću u Zaprešiću kupuje 1953. godine, gdje se i nastanjuje.

== Izložbe ==
1945.- Zagreb,''Prva izložba likovne sekcije RKUD "Vinko Jeđjut"

1951.- Zagreb,''Četvrta izložba likovne sekcije RKUD "Vinko Jedjut"

1956.-Beograd, ''Izložba slikara željezničara'' ''Jugoslavije''

1957.-Zagreb, ''II. izložba slikara željezničara Jugoslavije''

1958.-Zagreb, ''Prva samostalna izložba (Galerija primitivne umjetnosti)''

1959.- Izlaže u Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Munchenu, Novom Sadu, Pragu i Brnu.

1960.- Izlaže u Samoboru, Budimpešti, Zagrebu, Sao Paulu, Antibesu i Rimu.

1961.- Izlaže u Londonu, Zagrebu, Rio de Janeiru, Ulmu, Badem-Baden, Frankfurtu, Baselu, Wiesbadenu i Splitu.

1962.- Izlaže u Edinburghu, Zagrebu, Veneciji, Helsinkiju, Čačku, Parizu, Stuttgartu, Berlinu i Kasselu.

1963.- Izlaže u Zagrebu, Beču, Sisku, Lenjingradu, Budimbešti, Kolnu, New Yorku, Beogradu, Bad Godesbergu i u Vasterasu.

1964.- Izlaže u Darmstadtu, Zagrebu, Parizu, Salzburgu, Tangeru, Linzu.

1965.- Izlaže u Munchenu, Zagrebu i Kolnu

1966.- Izlaže u Dusseldorfu, Zagrebu, Opatiji, Bratislavi, Frankfurtu i u Munchenu.

1967.- Izlaže u Nurnbergu, Zagrebu, Klagenfurtu, Rijeci, Opatiji, Beogradu, Samoboru, Vastanland-Dalarni, Beču, Milanu i Damasku.

1968.-Izlaže u Kostanjevici na Krki, Wuppertalu, Parizu, Zagrebu, Nurnbergu, Zurichu i Bermenu.

1969.-Izlaže u Lavalu, Zagrebu, Baselu, Cagliaru, Saint Paulu de Vence, Pragu, Montreuxu, Bratislavi i Bologni.

1970.-Izlaže u Zaprešiću, Novari, Zagrebu, Beogradu, Stockholmu, Goteborgu, Svetozarevu i Wattenscheidu.

1971.-Izlaže u Charlerou, Zagrebu, Rocklinghausenu, Zaprešiću i Zlataru.

1972.-Izlaže u Wuppertallu, Zaprešiću, Umei, Varaždinu, Neussu, Hlebinama, Bukureštu, Svetozaravu, Bratislavi, Humlebaeku, Zagrebu, Rijeci i Munsteru.

1973.-Izlaže u Zagrebu, Acapulcu, Zlataru, Brdovcu, Frankfurdu, Tbilisiu, Zurichu i Stockhlamu.

1974.-Izlaže u Bruggeu, Zagrebu, Milanu, Mainzu, Munchenu, Darmstadtu i Zlataru.

1975.-Izlaže u Zurichu, Zagrebu, Grazu, Levalois-Perretu, Darmastadtu i Edinburghu.

Literatura
----

Maleković, V. Skurjeni. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1982.

Crnković, V. Skurjeni. Zagreb: Hrvatski muzej naivne umjetnosti, 1998.

Lenković, M. Matija Skurjeni: Fantastični svijet Matije Skurjenija, 2010.

Vrabec, V. Galerija Matije Skurijenija: Narodno sveučilište Zaprešić, 1987.

Crnković, V. i Zander. Munchen: C. Hommage a Matija Skurjeni: Galerie fur naive Kunst und art Brut, 1987.

Crnković, V. Skurjeni. Zagreb:Hrvatski muzej naivne umjetnosti, 2006.

Zaprešićki godišnjak 1991. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 1991.

Ban Josip Jelačić

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 16:28:30 GMT

Osakovacic:

'''Josip Jelačić''' (Petrovaradin 16.listopada 1801. - Zagreb 20. svibnja 1859.), general i hrvatski ban

[[Datoteka:Jelačić.jpg|200px|mini|left|Ban Josip Jelačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Josip Jelačić rođen je 16. listopada 1801. godine u Petrovardinu, od oca Franje i majke Ane r. Portner. Na dan rođenja, kršten je u župnoj crkvi sv. Jurja u Petrovardinu. U dobi od 8 godina stupio je u Theresianum - akademiju u Beču gdje su se školovali sinovi plemića i velikaša za upravna i vojna znanja. U toj je školi ostao 10 godina. Za vrijeme svoga školovanja osobito se zanimao, osim za vojničke vještine, za zemljopis, povijest, govorništvo i jezike.
Završivši akademiju s velikom pohvalom, Jelačić je s nenavršenih 18 godina, 11. ožujka 1819. postao poručnik u Trećoj konjaničkoj pukovniji u Galiciji, u kojoj je zapovijedao ujak njegove majke - barun Vinko Knežević. Isticao se okretnošću i odlučnošću, također je bio dobar mačevalac, izvrstan strijelaci izvanredan jahač.
Po povratku svojoj jedinici, koja se tada nalazila u Beču, nakon 6 godina i 2 mj. službe u činu potporučnika, Jelačić je 1. svibnja imenovan natporučnikom te je postao pobočnikom generala baruna Geramba.

== Vojnička služba ==

== Banska čast ==

Ban Josip Jelačić Bužimski bio je u službi bana od 23. ožujka 1848. do 20. svibnja 1859. Kralj Ferdinand I. Habsburgovac imenuje Josipa Jelačića u Beču hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom i unaprjeđuje ga u zapovjednika glinjske i petrinjske pukovnije. 8. travnja 1848. u Beču polaže bansku prisegu i svečano je ustoličen 5. lipnja 1848. u Zagrebu. Jelačić nosi kralju Ferdinandu "Zahtijevanje naroda u 30 točaka" i on obećava potvrđenje tih Zahtjeva. 25. travnja 1848. ban Jelačić ukida kmetstvo, ali ga ustvari samo potvrđuje jer je Josip II. kmetstvo već ukinuo. Zbog toga ban Jelačić je postao omiljen na selu. Osnovao je Bansko vijeće u svibnju 1848. Bansko vijeće je zapravo hrvatska vlada koja je imala odjele: ministarstva za pravosuđe, za unutrašnje poslove, za vjerska pitanja i nastavu, te vojni i financijski odjel. 9. lipnja 1848. Hrvatski sabor u 18. točaka određuje odnos hrvatskih Kraljevina prema Ugarskoj, ustrojenje Banskog vijeća, korištenje hrvatskog jezika kao službeni jezik i zbog toga kralj Ferdinand V. manifestom 10. lipnja lišava bana Josipa Jelačića banske časti. Taj manifest nije objavljen pa Jelačić za njega nije znao. 19. lipnja 1848. Jelačić predaje kralju Ferdinandu "reprezentaciju" u kojoj Hrvatski sabor zahtijeva "uređenje Austrije kao federacije ravnopravnih naroda" i da u Hrvatskoj Trojednici bude obnovljena banska vlast od Drave do mora. Istog dana kralj postavlja nadvojvodu Ivana kao posrednika između Ugarske i Trojedne Kraljevine. Za manifest se doznaje 20. lipnja 1848. i na izvanrednoj sjednici Sabora 21. lipnja 1848. donose se zaključci da sav narod uzme oružja i da se pozove natrag 35000 graničara iz Italije, a na prijedlog Andrije Črnog 23. lipnja 1848. trg Harmice proziva Trgom bana Josipa Jelačića. Ban Jelačić iz Celovca, u kojem je stao na putu za Zagreb, pismom smiruje stanje. Hrvatski sabor 29. lipnja 1848. zalaganjem bana Jelačića prihvaća posredovanje nadvojvode Ivana i traži opoziv manifesta. Ban Josip Jelačić nakon što je dobio pismo nadvojvode Ivana odlazi u Beč i upućuje kralju zahtjev u 11 točaka. to dovodi do prijetnji Mađara ratom i u Hrvatskom saboru 4. srpnja 1848. ban Jelačić dobiva novac prisutnih domoljuba za opremanje vojske protiv Mađara. 3. listopada 1848. Ferdinand V. imenuje bana Jelačića guvernerom i vrhovnim zapovjednikom sve carsko-kraljevske vojske u Ugarskoj. Novi vladar Franjo Josip I. imenuje ga 2. prosinca 1848. gubernatorom Rijeke s pripadajućom zemljom, te civilnim i vojnim gubernatorom Dalmacije čime se većina hrvatskih područja ujedinjuje pod upravom Josipa Jelačića. Za ratne zasluge ban Jelačić imenuje se 13. ožujka 1849. generalom topništva i vrhovnim zapovjednikom Južne armije na jugoistoku Monarhije. Nakon 9 mjeseci izbivanja iz Hrvatske vraća se u Osijek 26. travnja 1849. i nastavlja s oslobađanjem hrvatskog područja od Mađara. Dekretom od 5. veljače 1849. imenuje se vlasnikom nove erdeljske infanterijske pukovnije. Počasnim građaninom Pešte proglašava se 1849., počasnim građaninom Beča 4. rujna 1849., Požuna 21. rujna 1849. i Oedenburga 2. listopada 1849. Ban Jelačić nazoči na dvanaest ministarskih konferencija i na dvanaestoj se oprašta od ministara jer se njihov rad protivi njegovoj savjesti i uvjerenjima.

== Društveno djelovanje ==

Ban Josip Jelačić je uspio osloboditi Hrvatsku od ugarskog vrhovništva te je ukinuo feudalni poredak tj. kmetstvo 25. travnja 1848. Ti postupci omogućili su mu saziv prvog hrvatskog zastupničkog sabora 5. lipnja 1848. Mađarskim ustankom u Beču i padom ministra Metternicha i njegovog načina vladanja kralj Ferdinand I. (V.) Habsburgovac je 23. ožujka 1848. imenovao baruna Josipa Jelačića banom, također ga je proglasio generalom i zapovjednikom obiju banskih pukovnija. 24./25. ožujka 1848. krenuo je iz Gline u Zagreb kako bi sudjelovao u Narodnoj skupštini no putem mu je poštar uručio telegram o imenovanju hrvatskim banom pa se tada ban Josip jelačić umjesto u Zagreb zaputio u Beč kako bi položio određenu zakletvu. Zalagao se za "Narodna zahtijevanja", htio je da se hrvatski politički program izrečen u "zahtijevanjima" postigne mirnim putem bez ratova. Želio je spriječiti djelovanje "mađarona" u Hrvatskoj i suradnju s mađarskom vladom. Banskim pismom ukinuo je sva novčana davanja desetine prihoda Crkvi i kmetstvo. Osnovao je Bansku konferenciju 27. travnja 1848. čija je zadaća bila sastaviti Izborni red za Sabor, kojeg je predsjedao ban Jelačić. Objavio je 13. svibnja naredbu kojom su u civilnoj i vojnoj Hrvatskoj i Slavoniji prvi put u hrvatskoj povijesti raspisani izbori za Prvi hrvatski nezastupnički sabor.Zalagao se za pisanje udžbenika na hrvatskom jeziku, izgradnju cesta i željeznica i htio je riješiti sve probleme seljaka nakon ukidanja kmetstva. Položaj seljaka je i nakon ukidanja kmetstva bio težak, na pitanje podijele zemlje između kmetova i feudalaca. To je imalo utjecaj na neplaćanje poreza i zaduživanje seljaka. Podupirao je seljačke zadruge,a inzistirao je na registriranju urbarijalnih zemalja zadruga u zemljišne knjige, na miran način je pokušavao riješiti sporove između seljačkih zadruga. Htio je da se razvije hrvatska književnost i društvo te je 13.prosinca 1851. uputio poziv za izgradnju Hrvatskog narodnog kazališta, prva predstava u Hrvatskom narodnom kazalištu priređena je 29. siječnja 1852. godine. Sudjelovao je u borbi za hrvatski jezik jer je smatrao da je hrvatski narod najljepši jer ljubi svoj jezik.

== Obitelj ==
Jelačić je relativno kasno osnovao svoju obitelj. Oženio je groficu Sofiju r. Stockau, 1850. godine. Zaruke su bile objavljene 15. travnja, a vjenčanje 22. srpnja u Napajedlu u Moravskoj, a vjenčao ih je nadbiskup Sommerau - Beckh iz Olomouca. Jelačića su na svadbu pratili dvorski savjetnici Metel Ožegovć i Herman Bužan, barun Franjo Kulmer, vitez Denkstein, biskup J.J. Strossmayer i još neki viđeniji izaslanici hrv. oblasti. Ispred naroda i svećenstva Zagrebačke biskupije pozdravio ih je grof Vojkffy. U Bistri, podban Benko Lentulaj. Svečani dočeci također su se održavali i u drugim mjestima. Od jeseni 1855. bračni par Jelačić boravi na svom imanju Novi Dvori. tu im se, na Božić, rodila kćer Anica, koja je od kolere umrla 11. rujna 1856. Tijelo svoje jedinice pokopali su u Novim Dvorima, 2. listopada 1859. U proljeće 1857. opet su u Beču radi liječenja, no vraćaju se u Zagreb sve do smrti bana, 1859.
Nakon 4 godine udovištva ponovno se udala za tridesetogodišnjeg grofa Adolfa Dubskog.

== Posthumne počasti ==

Ban Josip Jelačić umro je u noći između 19. i 20. svibnja 1859. godine.Pokopan je na svom imanju u Novim dvorima kraj Zaprešića gdje je i sa njim pokopana njegova obitelj.Pored obiteljske grobince nalazi se kapela Svetog Josipa u kojoj je u razdoblju 1859.-1901. godine bio grob Bana josipa Jelačića. U njegovu čast 16. prosinca 1866. godine na glavnom trgu u Zagrebu koji danas nosi njegovo ime podiže se brončani spomenik koji je izradio Antun Dominik Frenkorn. Spomenik koji je bio okrenut prema sjeveru stajao je tamo 80 godina sve do njegovog rušenja u noći izemeđu 25. i 26. srpnja 1947.god.Nakon rušenja spomenik se je 43 godine čuvao u zagrebačkoj Gliptoteci i ponovno se postavlja 16. listopada 1990.god. na njegov rođendan no okrenut prema jugu .Ban Josip Jelačić svojom je vladavinom nadahnuo mnoge pjesnike i pisce,jedan od njih bio je Ferdo Livadić koji je 1861.god. uglazbio neke od Jelačićevih pjesama i izdao knjigu "Piesme Jelačića bana" koje su danas vrlo vrijedne.Jelačićeva se ostavština čuva u Arhivu HAZU-a.Velik broj grafičara izradio je portrete Bana Josipa Jeačića.Većina tih portreta izrađena je gledana s profila u stojećem položaju i vojnom odijelu a neki od njegovih likovnih prikaza čuvaju se u Hrvatskom povjesnom muzeju.Njegovi su portreti nastajali u razdoblju od 1848.-1850. godine u Beču.U drugoj polovici 19. stoljeća lik se izrađuje na medaljama i predmetima ujetničkog obrta.Većina medalja izrađena je gledana s lijevog profila dok je poznat manji broj onih gledanih s desnog profila. Najstarije od svih su spomen-medalje bečkog medaljera Thomasa Rubauscha.Pozadine medalja čine Jelačićevi profilni prikazi dok ostalo čine:Jelačićev grb,kip,prikazi imenovanja carem i važne povjesne događaje.U Hrvatskom muzeju grada Zagreba i Hrvatskom povjesnom muzeju čuvaju se osobni predmeti Bana Jelačića kao što su:Brončani pečati,srebrna šećernica,grb Bana J.J. i sl.Tijekom svoga života dobio je niz odlikovanja koja su mu dodjeljena za građanske i vojne zasluge te novčane vrjednosnice dobivene na dar.Novčanice s likom Bana Josipa Jelačića izrađivali su proznati hrvatski umjetnici.Miroslav Šuteja izradio je novčanicu s likom Bana Josipa jelačića koja se u Republici Hrvatskoj počela tiskati 31.listopada 1993.godine.Krajem 19. i početkom 20. stoljeća tiskan je velik broj razglednica s likom J.J.Najčešće su na njima prikazani i važni događaji vezani uz Josipa Jelačića kao što su vojni pohodi, spomenik ili Harvatski sabor iz 1848. godine.Na 200. obljetnicu rođenja Josipa Jelačića Hrvatska pošta 16. listopada 2001.g. izdaje set poštanskih maraka.Grad Zaprešić svake godine organizira obljetnicu smrti Bana Josipa Jelačića 20.svibnja te "Dane jelačića" u listopadu-mjesecu njegova rođenja,16. listopada ujedno se slavi i Dan grada zaprešića, a srednja škola također nosi ime Josipa Jelačića.

== Litaratura ==

Zaprešićki godišnjak 2007. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 2008.

Adam Baltazar Krčelić

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 16:24:20 GMT

Osakovacic:

'''Adam Baltazar Krčelić''' (Šenkovecd (Zaprešić) 05.veljače. 1715. - Zagreb 29. ožujka 1778.), hrv. povjesničar, teolog i pravnik

[[Datoteka:200px-Balthasar_Adamus_Kercselics.jpg|200px|mini|left|Adam Baltazar Krčelić]]

Adam Baltazar Krčelić rodio se 5. veljače 1715. godine u Šenkovcu (Zaprešić) kao prvorođeni sin oca Nikole i majke Judite. Obitelj je bila dovoljno imućna da omogući visoko školovanje svim sinovima. Baltazara su 1722. godine poslali na zagrebačku isusovačku gimnaziju, gdje je proveo šest godina. Vrlo rano, još kao dječak, odabrao je svećeničko zvanje i prešao na zagrebačko sjemenište. Od 1731.- 1734. godine studira filozofiju u Beču.
Zanimao se za najšira područja znanja, ne samo za književnost i povijest, već i za fiziku, matematiku, društveno i državno uređenje.
Vratio se u domovinu kao doktor filozofije i teologije (1734.-1738.). Bio je dobar znalac prava, a osim latinskog poznavao je talijanski i francuski jezik.

Svećeničke dužnosti obavljao je u Sv. Martinu pod Okićem (1738.-1739.), i u Selima kraj Siska (1739.-1745.). Zagrebačkim kanonikom postaje u siječnju 1747. godine u 32. godini života. Iste godine, u rujnu, imenovan je rektorom Htvatskog kolegija u Beču i tamo ostaje do lipnja 1749. godine. Vrativši se u Zagreb dovršava prvi dio svoje povijesti zagrebačke biskupije i daje ga tiskati 1754. godine., no tiskanje nije dovršeno zbog zabrane Krčeličevih protivnika. U to vrijeme zagrebački biskup bio je Franjo Thauszy (1751.-1769.), s kojim je Krčelić bio u vrlo lošim odnosima. Adam Baltazar Krčelić zalago se za reforme na svim područjim školstva, gospodarstva i upravnog uređenja, ne samo zalagao, već je u tom pravcu i djelovao, a naročito odgojem mladeži u tom duhu. Ovakvo Krčelićevo mišljenje i djelovanje dovelo je do sudskog procesa u kojem se tereti da je u Beču radio protiv hrvatskih interesa te ukrao i pronevjerio novac. Biskupski sud je osudio Krčelića, ali ga je drugostepeni sud oslobodio. Iako oslobođen insinuacija, Krčelić je na dulje vrijeme izgubio mogućnost napredovanja u crkvenoj hijerarhiji.
Krčelić je kao intelektualac, sa znanjem filozofije i prava bio jači od svoje sredine. Izazivao je otpor i bio više omražen nego cijenjen. Svojim idejama i otvorenom kritikom bio je značajan predstavnik terezijanskog vremena u Hrvatskoj. Usprkos svemu, u javnoj misli Hrvatske Krečić je bio uvijek korak ispred.

Imao je najveću privatnu knjižnicu u Hrvatskoj. Osobito je bila bogata rukopisima. Devet mjeseco prije svoje smrti, Krčelić moli kraljicu Mariju Tereziju dopuštenje da svoje knjige ostavi budućoj javnoj knjižnici (tada je vrijedilo nepisano pravilo da kanonici svoju imovinu ostavljaju Kaptolu). Svoje knjige prije smrti ostavio je zagrebačkoj Akademiji iz koje se razvila Sveučilišna knjižnica u Zagrebu(NSK). Umro je 29.ožujka 1778. u Zagrebu i pokopan u zagrebačkoj katedrali.

== Djela B. A. Krčelića ==

'''Annuae ili Ljetopis'''

Annuae su godišnji izvještaji ili još točnije memoari. Tu je autor opisao događaje vlastitog života skupa s onima u gradu Zagrebu i Hrvatskoj u razdoblju od 1748. do 1767. godine., kao npr. crkvena i politička zbivanja i novosti, te mnoge zgode, glasine, a i praznovjerja vezane i uz poznate osobe onog vremena. Annuae su na prvi pogled knjiga intriga i ogovaranja, ali i puno više, dragocjena društvena i politička povijest Hrvatske sredinom 18. st. Krčelič je inzistirao da se ovo njegovo djelo, koje je ostavio u rukopisu i zapečatio, otvori tek poslije njegove smrti.Tako je i učinjeno, no oni dijelovi teksta koje je Nikola Škrlec,kao šef nastave Namjesničkog vijeća proglasio najuvredljivijim, precrtani su crnom tintom. Annuae su tiskane tek 1902. godine u Smičiklasovu izdanju. Neke precrtane dijelove teksta mogao je pročitati, ali ih je ipak izostavio. Zanimljivo je da su Annuae nadahnule Augusta Šenou, te je on napisao jedan od svojih najboljih romana '''Diogenes''' (1878.).

'''Literatura'''
----

Georgijević,K.Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni.Zagreb:Matica Hrvatska,1969.

Prosperov-Novak,S.Povijest hrvatske književnosti,Split:Marjan tisak,2004.

Zaprešićki godišnjak 1993.Zaprešić : Matica Hrvatska Zaprešić,1993.

Zaprešićki godišnjak 1995.Zaprešić : Matica Hrvatska Zaprešić,1996.

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Zaprešićki godišnjak 2002. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 2002.

Zaprešićki godišnjak 1996. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 1996.

Adam Baltazar Krčelić

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 16:14:57 GMT

Osakovacic:

Mihovil Krušlin

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 16:05:32 GMT

Osakovacic:

'''Mihovil Krušlin''' Ključ (Hrvatsko Zagorje) 04. rujna 1882. - Laduč (Zaprešić) 05.lipnja.1962. - hrvatski slikar

[[Datoteka:Krušlin.jpg|200px|mini|left|Mihovil Krušlin]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Mihovil Krušlin rodio se 4.rujna 1882. u Ključu kod Zaprešića u siromašnoj seljačkoj obitelji. Imao je petero braće i sestara, a cijelu obitelj prehranjivao je njegov otac, koji je bio samouki zanatlija.
Pohađao je Obću pućku školu u Šenkovcu. Već kao dječak pokazao je nadarenost za crtanje i pisanje pjesama, što je uočio njegov učitelj. Zbog teške materijalne situacije u kojoj se našla njegova obitelj nije mogao nastaviti školovanje te je ostao u Ključu, kako bi pomogao ocu raditi na polju.
S petnaest godina otišao je u Zagreb na stolarski zanat. Radio je na Opatovini, kod majstora Franje Bašića, gdje se izrađivao crkveni namještaj i slike s vjerskim prizorima. Nakon tri i pol godine naukovanja osposobljen je za stolarskog pomoćnika. Tijekom godina naukovanja upoznao je slikare Antoninija i Milanesija, koji su poslom često svraćali u Bašićevu radionicu, a koji su u to doba bili su vrlo popularni slikari dekorateri. Krušlin u slobodno vrijeme kopira njihove radove, u radionici je savladao vještinu drvorezbarstva i pozlate, te i sam počinje izrađivati i oslikavati kulise i dekoracije te radi kao pomoćni radnik nekim pismoslikarima. Pohađao je večernji građevni tečaj na Kaptolu. Oko 1900. godine susreo je Mirka Kovačića, učitelja iz Šenkovca te ga on vodi prijatelju slikaru Josi Bužanu koji ga je besplatno podučavao slikanju.
Krajem 19. st. Zagreb je postao glavno središte umjetničkog i likovnog života Hrvatske. Tome je puno pridonio i Izidor Kršnjavi, slikar i povjesničar umjetnosti, koji je osnovao Društvo umjetnosti 1879. godine te mladim likovnim talentima omogućio školovanje na inozemnim akademijama. Mihovil Krušlin počinje besplatno pohađati tečaj kod prof. Crnčića i Cikoša 1903. godine, no tečaj ne pohađa redovito jer su polaznici sami morali plaćati modele 5- 10 novčića. Na Crnčićevom tečaju Mihovil usvaja prva znanja iz tehnike akvarela i toj tehnici posvećuje veliku većinu svog umjetničkog stvaralaštva. U tom početnom razdoblju, u portretnim studijama i pejzažima koloritom i dinamičnošću blizak je šarenilu zagrebačke slikarske škole. Obraća se Robertu Frangešu, upravitelju zemaljskih atelijera, da mu omogući prostor u kojem bi s kolegama zajednički mogao slikati. Tako je osnovano Kraljevsko zemaljsko više obrazovalište za umjetnost i umjetni obrt, koje kasnije dobiva naziv Privremena viša škola za umjetnost i umjetni obrt. Škola je imala 2 usmjerenja: kiparski i slikarski. Prvu godinu upisalo su se 32 učenika, a uvjet za upis bilo je polaganje prijemnog ispita. Iako bez potrebnog srednjoškolskog obrazovanja, ali zbog izrazite nadarenosti Mihovil je uspješno položio ispit i uspio se upisati na prvi tečaj. Crnčić i Cikoš su i dalje bili profesori iz risanja, slikanja po naravi i akta. Povijest umjetnosti predavao je Branko Šenoa, nastavu anatomije držao je Rudolf Radec, a Robert Frangeš, koji je bio prvi učitalj škole, predavao je modeliziranje. Na kraju svake školske godine organizirana je izložba umjetničkih radova učenika. U srpnju 1908. godine, na prvoj godišnjoj izlođbi, Krušlin je zapažen s 3 ilustracije za Kranjčevićeveu zbirku pjesama, uz Ljubu Babića i Linu Viran. Na drugoj i trećoj izložbi ponovno se ističu studenti profesora Crnčića, a uz treću izložbu, Kosta Strajnić u Zvonu je pribilježio: "Mihovil Krušlin istaknuti pejzažist i akvarelist", dok uz četvrtu izložbu isti kritičar izdvaja uspješne Krušlinove akvarele.
Krušlin nikada nije dobio stipendiju, novaca je imao malo i teško se školovao i živio. Usprkos teškom životu Krušlin je 1911. godine završio studij s osobitim uspjehom.

== Stvaralaštvo i putovanja ==

Početkom stoljeća Krušlin nije zaposlen, te se sam uzdržava, i primoran je baviti se raznim poslovima. Njegova prva plaćena slika bila je "Djevojka kraj zdenca". Model za tu sliku bila mu je sestra, a sliku je za pet kruna kupio trgovac slikama Wagmeister i izložio ju u izlogu svoje radnje. U Brdovcu za Župni dvor radi tri portreta župnikove obitelji i za glavni oltar brdovečke crkve sliku sv. Vida. Od članova trgovačke obitelji Leinter iz Zaprešića dobio je devedeset kruna od portretiranja. S prijateljem Velebitom Rendićem odlazi na putovanje u Dalmaciju, a po povratku u Zagreb u Botheovom salonu izlaže pet slika s motivima mora.
Početkom 1910. Krušlinova slika izložena je u Umjetničkom paviljonu uz pozitivne komentare publike i likovne kritike. U proljeće 1910. prvi put se predstavlja samostalno u Zagrebu pejzažima Zagrebačke okolice.
Za Krušlinov slikarski rad najveće je značenje imao Salon Ulrich, u njemu je izlagao slike dugi niz godina, od 1910. do 1930. svake je godine radio izložbu pejzaža koje bi izradio od prošle izložbe. Zahvaljujući tim izložbama postao je omiljeni slikar zagrebačke publike, koji su i kupovali njegove slike. Među kupcima se mogu naći poznata imena tadašnjeg zagrebačkog javnog i poslovnog života, kao što su: M. Rojc, grof Kulmer, nadbiskup Bauer, dr. Kuhar, dr. M. Schwartz, prof. Crnčić, dr. Jagić, dr. Lipovšek, dr. Drobec, a slike su mu kupovali i drugi pojedinci, ali i organizacije poput Narodne banke, Hrvatske štedionice, Zemaljske vlade i Hrvatskog društva umjetnosti.
Osim samostalnih izložbi sudjeluje i na zajedničkim izložbama s drugim umjetnicima.

Početkom dvadesetog stoljeća centar europske umjetnosti bio je Pariz, a 1912. Krušlin odlazi tamo i obilazi mnoge akademije, galerije i muzeje te se druži s mnogim umjetnicima. U Parizu ostaje samo 3 mjeseca jer nije imao dosta novaca.
Po povratku i odlazi na more u društvu profesora Crnčića te inspiriran ljepotom prirode i krajolika stvara brojna djela s motivima Krka, Raba, Novog Vinodolskog i brojnih dalmatinskih mjesta. Nakon toga oslikava unutrašnjost grko-katoličke crkve sv. Petra i Pavla na Žumberku.

U jesen 1926. godine izlaže akvarele, izložba mu je odlično posjećena, kritika naklonjena, a zagrebačka publika pokazuje veliko zanimanje za njegove slike.
Nakon te izložbe odlazi na višemjesečno putovanje po Mediteranu sa svojim bivšim učiteljem iz škole Mirkom Kovačićem. Posjetili su Siciliju, Maltu, Libiju i Tunis, a svoje utiske Krušlin je zabilježio na svojim slikama. Vraćaju se 1935. godine, Krušlin izlaže slike inspirirane putovanjem, a Kovačić izdaje knjigu "Na vratima Sahare". U vrijeme izložbe 1936. godine smatra se najboljim akvarelistom svoje generacije.

Nastavlja s putovanjima u potrazi za motivima, puno stvara i izlaže, da bi se u periodu prije rata potpuno povukao u rodni Ključ, gdje slika, ali ne priređuje izložbe.
Punih 14 godina nije samostalno izlagao, a u proljeće 1953. organizira posljednju izložbu u salonu Ulrich.

== Privatni život ==

Godine 1914. Krušlin se ženi Marijom Fundak, koja je bila učiteljica i njegova dugogodišnja prijateljica. Kum na vjenčanju bio je Antun Urlich. Zbog supruginog službovanja često mijenjaju mjesto boravka, a njihovo prvo preseljenje u Kraljevicu, gdje su proveli nešto više od godinu dana ostavilo je u njegovom slikarstvu važan trag, jer nakon Kraljevice Krušlin više nije slikao portrete, nego se posvetio prirodi u kojoj je nalazio utočište i inspiraciju, a slikao je pejzaže, koji su postali njegov zaštitni znak. U Zagrebu boravi vrlo rijetko, samo kada ima izložbe. Neposredno prije početka drugog svjetskog rata Krušlin se seli u rodni Laduč, odbija poziv supruge da zajedno žive u Zagrebu, gdje je ona dobila službu te pomaže bratu u gradnji kuće i ostaje živjeti kod njega. U potkrovlju kuće uredio je mali atelijer. Živio je skromno i povučeno, a umro je 5. lipnja 1962. i pokopan je na mjesnom groblju u Laduču.
Nakon njegove smrti održane su u njegovom kraju još dvije njegove retrospektivne izložbe, 1969. u Mariji Gorici i 1976 u Brdovcu. Ulica u Ključu u kojoj se rodio danas nosi njegovo ime.

== Literatura ==

Zaprešički godišnjak 2002. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 2002.

Stjepan Jakševac

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 15:46:43 GMT

Osakovacic:

'''Stjepan Jakševac''' (Brdovečki Sveti Križ 16. prosinca 1916. - Zagreb 10. svibnja 1994.), pjesnik i pisac za djecu

== Djetinjstvo i školovanje ==
Stjepan Jakševac bio je pjesnik i dječji pisac. Rodio se u Brdovečkom Svetom Križu(Zaprešić). Nakon 3. godine života seli se s obitelji u Slavoniju (selo Vrbanja blizu Vinkovaca), radi boljih uvjeta života. Osnovnu školu pohađao je u Vrbanji (Slavonija), i ti osnovnoškolski dani ostali su mu u lijepom sjećanju. Završio je trgovačku školu u Zagrebu 1936. godine, a kraće je vrijeme studirao režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost.

== Književni rad ==

Prvu pjesmu "O životu" napisao je za vrijeme školskih praznika 04. kolovoza 1933. godine u rodnom mjestu. Pjesmu je uvrstio u zbirku koju je nazvao "Prvi glasi" (Sv.Križ, 1933-34). Druga zbirka "Pjesme seoskog sina", nastala je 1936. godine. Putopis "Hodočasnici ili moje prvo putovanje po Hrvatskom zagorju" napisao je 12. kolovoza 1935. godine. U putopisu opisuje sedmodnevno pješačenje s prijateljem pjesnikom Josipom Tursanom, od rodnog sela preko Bizeljskog. Klanjca, Pregrade i Krapine do Marije Bistrice.

Radio je u Središnjem uredu za osiguranje radnika. Također je radio i kao radijski spiker,povjerenstvu za prosvjetu Gradskog NO, kao planer programa, odgojitelj mladih spikera te je iskušao još brojna druga zanimanja.Okušao se čak i u glumi i to u "Radium-izvor zraka", kratkometražnom igrano-dokumentarnom filmu u ulozi P. Curieja 1944.godine.

Njegovo prvo književno ostvarenje u obliku stihova pojavilo se 1934. godine u srednjoškolskom listu "Mladost". Potvrdio se kao dječji pisac. Osim što je pisao pjesme, drame i igrokaze, isto je tako dramatizirao bajke W.Grimma i C.Perraulta. Pisao je i komentare o dječjim knjigama.Bio je jedan od prvih pisaca koji je unio kajkavski jezični izričaj.Na velikim pločama "Jugotona" dramatizirao je u stihovima najpoznatije dječje bajke. Dobio je brojne nagrade i prevođen je na: slovenski, makedonski, njemački, češki, poljski, talijanski, engleski,švedski, mađarski jezik te esperanto. Uglazbljeno mu je više od 130 dječjih i oko 100 ostalih tekstova, a mnoge njegove pjesme izvođene su na festivalima, snimljene na LP pločama, kasetama i CD-ima (''Na Sleme na Sleme, Kokotiček, Imela majka sineka tri, Kam da se pojde'').

Osim navedene književne i ostale aktivnosti Jakševac se najviše bavi stvaranjem dječje poezije jer se najviše psihološki i emotivno poistovječuje s osnovnoškolcima između 8. i 12. godine. U tim djelima njegovi su najčešći motivi vazani uz razred, školu, obitelj i prirodu. Iako se tematska individualnost njegove dječje poezije najviše otkriva u njezinoj zavičajnoj obojenosti i izvorištu, Jakševac nije ni "regionalni", niti sentimentalni pjesnik davnog i prošlog djetinstva, on svoje dječje stvaralaštvo, fokusira na suvremeni život kako seoskog tako i gradskog djetinjstva. Ostao je odan tradiciji lirskog iskaza.

Strukturna lakoća, lepršavost, ritmički preljevi i nijanse, akustika i melodija kojima je izvor u onomatopeji i aliteraciji karakteriziraju na izražajno-formalnom planu stih i pjesmu Stjepana Jakševca.U Jakšićevu stihu možemo primjetiti da je artistički izbrušen. Pjesnik se vrlo uspješno koristi raznolikošću i bogatstvu srofnih oblika. Jakševac je u svojem najboljim kajkavskim ostvarenjima izbjegao domjaničevsku sentimentalnost,ali je ostao blizak melodici te akustici svoga stiha kojeg je oplemenio vrlo autentinčnim zavičajnim govorom te kajkavskom ikavicom rodnog mjesta.Jakševčeva dječja-ljubavna poezija je poezija u kojoj nema provale emocija, već je sve podređeno zbivanjima u nutrini.

Pisao je ljubavnu dječju poeziju u kojoj je ljubav prikazao u njezinim mnogobrojnim oblicima. Najznačajnija zbirka ljubavne dječje poezije je ''Zlatna ptica sunca''. U njenom se naslovu krije temeljni smisao Jakševčeve ljubavne dječje pjesme.Ova ga je zbirka afirmirala kao poznatu pjesničku ličnost.

Rukopisna ostavština (pripovijesti, pjesme i roman ''Budi dobar sine'') su u posjedu Stjepana Laljaka.

== Književna djela ==

Pjesme. Zagreb 1943.

Glasam se nespokojem. Zagreb 1956.

Vesela godina. Zagreb 1969.

Voli ne voli voli. Zagreb 1972.

Ljubi ne ljubi ljubi. Ljubljana 1981. (slov. prijevod)

Novogodišnji vlak. Zagreb 1980.

Plave ptice. Zagreb 1980.

Modre ptice. Zagreb 1980. (slov. prijevod)

Ima jedan razred. Zagreb 1981.

Zlatna ptica sunca. Zagreb 1986.

Hrvatski dječji pisci. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 181/III. Zagreb 1991.

Mliječni sumraci. Vinkovci 1994.

'''Literatura'''

----

Hrvatski biografski leksikon.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005.

Hrvatska književna enciklopedija,Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Brdovečki zbornik 2007.-2008.,Zaprešić : Ogranak Matice Hrvatske Zaprešić, 2009.

Skok,J. Iz hrvatske dječje književnosti, Varaždinske Toplice : Tonimir, 2007.

Zaprešićki godišnjak 1994. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 1994.

Ante Kovačić

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 15:45:35 GMT

Osakovacic:

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka, udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu za svog sina. Kada je Ante porastao za školu, njegovi roditelji kupuju kuću u Oplazniku, na koju je 1954. godine postavljena spomen ploča. Pučku školu polazio je u Mariji Gorici te je bio jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je radio i kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

== Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović ==

Uz Kovačićev rođendan (06. lipnja) od 1984. održavaju se ''Dani Ante Kovačića'', a njihov glavni dio od 1985. jesu ''Susreti Ivica Kičmanivić'' nazvani po glavnom liku Kovačićeva romana "U registraturi". Prigodom 130-god. Kovačićeva rođenja 1984. godine Zavičajna zbirka zaprešićke knjižnice priredila je veliku izložbu dokumentirane građe o Kovačiću, a 15. prosinca 1984. održan je i znanstveni skup o Kovačiću. Tada je Stjepan Laljak (djelatnik zaprešičke knjižnice, voditelj zavičajne zbirke) predložio da se ubuduće okupljaju mladi literati i novinari iz osnovnih škola koji će pisati o svom djetinjstvu i školovanju. To je prihvaćeno, uz potporu ondašnje Općine Zaprešić i nakladnika ''Školska knjiga, Školske novine'' i ''Naša djeca'', koji su i danas supokrovitelji ovog jedinstvenog natječaja. Prvi Susreti najboljih literata održani su u Zaprešiću i Mariji Gorici 1985. godine. Od tada se sve više i više mladih "Kičmanovića" dolazi u zaprešićki kraj, što je najbolji dokaz da su Susreti u potpunosti ispunili svoju svrhu: okupljanje i druženje najmlađih literata u rodnom kraju pisca koji je ispisao najljepše stranice o djetinjstvu i školovanju u hrvatskoj književnosti. Grad Zagreb pismeno je odobrio voditelju Susreta Stjepanu Laljku 1984. godine pravo na čuvanje i održavanje Kovačićeva groba. Od tada svake godine mladi Kičmanovići zajedno sa Stjepanom Laljkom, posjećuju Kovačićev grob, donoseći cvijeće iz njegova rodnog kraja. Susrete Ivica Kičmanović danas vodi Stjepan Laljak i Matica Hrvatska Zaprešić.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Zaprešićki godišnjak 1994. Zaprešić : Matica hrvatska Zaprešić, 1994.

Ante Kovačić

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 15:44:34 GMT

Osakovacic:

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka, udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu za svog sina. Kada je Ante porastao za školu, njegovi roditelji kupuju kuću u Oplazniku, na koju je 1954. godine postavljena spomen ploča. Pučku školu polazio je u Mariji Gorici te je bio jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je radio i kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

== Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović ==

Uz Kovačićev rođendan (06. lipnja) od 1984. održavaju se ''Dani Ante Kovačića'', a njihov glavni dio od 1985. jesu ''Susreti Ivica Kičmanivić'' nazvani po glavnom liku Kovačićeva romana "U registraturi". Prigodom 130-god. Kovačićeva rođenja 1984. godine Zavičajna zbirka zaprešićke knjižnice priredila je veliku izložbu dokumentirane građe o Kovačiću, a 15. prosinca 1984. održan je i znanstveni skup o Kovačiću. Tada je Stjepan Laljak (djelatnik zaprešičke knjižnice, voditelj zavičajne zbirke) predložio da se ubuduće okupljaju mladi literati i novinari iz osnovnih škola koji će pisati o svom djetinjstvu i školovanju. To je prihvaćeno, uz potporu ondašnje Općine Zaprešić i nakladnika ''Školska knjiga, Školske novine'' i ''Naša djeca'', koji su i danas supokrovitelji ovog jedinstvenog natječaja. Prvi Susreti najboljih literata održani su u Zaprešiću i Mariji Gorici 1985. godine. Od tada se sve više i više mladih "Kičmanovića" dolazi u zaprešićki kraj, što je najbolji dokaz da su Susreti u potpunosti ispunili svoju svrhu: okupljanje i druženje najmlađih literata u rodnom kraju pisca koji je ispisao najljepše stranice o djetinjstvu i školovanju u hrvatskoj književnosti. Grad Zagreb pismeno je odobrio voditelju Susreta Stjepanu Laljku 1984. godine pravo na čuvanje i održavanje Kovačićeva groba. Od tada svake godine mladi Kičmanovići zajedno sa Stjepanom Laljkom, posjećuju Kovačićev grob, donoseći cvijeće iz njegova rodnog kraja. Susrete Ivica Kičmanović danas vodi Stjepan Laljak i Matica Hrvatska Zaprešić.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Zaprešićki godišnjak 1994. Matica hrvatska Zaprešić : 1994.

Ante Kovačić

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 15:24:02 GMT

Osakovacic: /* Obitelj */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka, udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu za svog sina. Kada je Ante porastao za školu, njegovi roditelji kupuju kuću u Oplazniku, na koju je 1954. godine postavljena spomen ploča. Pučku školu polazio je u Mariji Gorici te je bio jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je radio i kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

== Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović ==

Uz Kovačićev rođendan (06. lipnja) od 1984. održavaju se ''Dani Ante Kovačića'', a njihov glavni dio od 1985. jesu ''Susreti Ivica Kičmanivić'' nazvani po glavnom liku Kovačićeva romana "U registraturi". Prigodom 130-god. Kovačićeva rođenja 1984. godine Zavičajna zbirka zaprešićke knjižnice priredila je veliku izložbu dokumentirane građe o Kovačiću, a 15. prosinca 1984. održan je i znanstveni skup o Kovačiću. Tada je Stjepan Laljak (djelatnik zaprešičke knjižnice, voditelj zavičajne zbirke) predložio da se ubuduće okupljaju mladi literati i novinari iz osnovnih škola koji će pisati o svom djetinjstvu i školovanju. To je prihvaćeno, uz potporu ondašnje Općine Zaprešić i nakladnika ''Školska knjiga, Školske novine'' i ''Naša djeca'', koji su i danas supokrovitelji ovog jedinstvenog natječaja. Prvi Susreti najboljih literata održani su u Zaprešiću i Mariji Gorici 1985. godine. Od tada se sve više i više mladih "Kičmanovića" dolazi u zaprešićki kraj, što je najbolji dokaz da su Susreti u potpunosti ispunili svoju svrhu: okupljanje i druženje najmlađih literata u rodnom kraju pisca koji je ispisao najljepše stranice o djetinjstvu i školovanju u hrvatskoj književnosti. Grad Zagreb pismeno je odobrio voditelju Susreta Stjepanu Laljku 1984. godine pravo na čuvanje i održavanje Kovačićeva groba. Od tada svake godine mladi Kičmanovići zajedno sa Stjepanom Laljkom, posjećuju Kovačićev grob, donoseći cvijeće iz njegova rodnog kraja. Susrete Ivica Kičmanović danas vodi Stjepan Laljak i Matica Hrvatska Zaprešić.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 15:22:27 GMT

Osakovacic: /* Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka, udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu za svog sina. Kada je Ante porastao za školu, njegovi roditelji kupuju kuću u Oplazniku, na koju je 1954. godine postavljena spomen ploča. Pučku školu polazio je u Mariji Gorici te je bio jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je i radio kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.
== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

== Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović ==

Uz Kovačićev rođendan (06. lipnja) od 1984. održavaju se ''Dani Ante Kovačića'', a njihov glavni dio od 1985. jesu ''Susreti Ivica Kičmanivić'' nazvani po glavnom liku Kovačićeva romana "U registraturi". Prigodom 130-god. Kovačićeva rođenja 1984. godine Zavičajna zbirka zaprešićke knjižnice priredila je veliku izložbu dokumentirane građe o Kovačiću, a 15. prosinca 1984. održan je i znanstveni skup o Kovačiću. Tada je Stjepan Laljak (djelatnik zaprešičke knjižnice, voditelj zavičajne zbirke) predložio da se ubuduće okupljaju mladi literati i novinari iz osnovnih škola koji će pisati o svom djetinjstvu i školovanju. To je prihvaćeno, uz potporu ondašnje Općine Zaprešić i nakladnika ''Školska knjiga, Školske novine'' i ''Naša djeca'', koji su i danas supokrovitelji ovog jedinstvenog natječaja. Prvi Susreti najboljih literata održani su u Zaprešiću i Mariji Gorici 1985. godine. Od tada se sve više i više mladih "Kičmanovića" dolazi u zaprešićki kraj, što je najbolji dokaz da su Susreti u potpunosti ispunili svoju svrhu: okupljanje i druženje najmlađih literata u rodnom kraju pisca koji je ispisao najljepše stranice o djetinjstvu i školovanju u hrvatskoj književnosti. Grad Zagreb pismeno je odobrio voditelju Susreta Stjepanu Laljku 1984. godine pravo na čuvanje i održavanje Kovačićeva groba. Od tada svake godine mladi Kičmanovići zajedno sa Stjepanom Laljkom, posjećuju Kovačićev grob, donoseći cvijeće iz njegova rodnog kraja. Susrete Ivica Kičmanović danas vodi Stjepan Laljak i Matica Hrvatska Zaprešić.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 15:04:04 GMT

Osakovacic: /* Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka, udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu za svog sina. Kada je Ante porastao za školu, njegovi roditelji kupuju kuću u Oplazniku, na koju je 1954. godine postavljena spomen ploča. Pučku školu polazio je u Mariji Gorici te je bio jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je i radio kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.
== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

== Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović ==

Uz Kovačićev rođendan (06. lipnja) od 1984. održavaju se ''Dani Ante Kovačića'', a njihov glavni dio od 1985. jesu ''Susreti Ivica Kičmanivić'' nazvani po glavnom liku Kovačićeva romana "U registraturi". Prigodom 130-god. Kovačićeva rođenja 1984. godine Zavičajna zbirka zaprešićke knjižnice priredila je veliku izložbu dokumentirane građe o Kovačiću, a 15. prosinca 1984. održan je i znanstveni skup o Kovačiću. Tada je Stjepan Laljak (djelatnik zaprešičke knjižnice, voditelj zavičajne zbirke) predložio da se ubuduće okupljaju mladi literati i novinari iz osnovnih škola koji će pisati o svom djetinjstvu i školovanju. To je prihvaćeno, uz potporu ondašnje Općine Zaprešić i nakladnika Školska knjiga, Školske novine i Naša djeca, koji su i danas supokrovitelji ovog jedinstvenog natječaja. Prvi Susreti najboljih literata održani su u Zaprešiću i Mariji Gorici 1985. godine. Od tada se sve više i više mladih "Kičmanovića" dolazi u zaprešićki kraj, što je najbolji dokaz da su Susreti u potpunosti ispunili svoju svrhu: okupljanje i druženje najmlađih literata u rodnom kraju pisca koji je ispisao najljepše stranice o djetinjstvu i školovanju u hrvatskoj književnosti. Grad Zagreb pismeno je odobrio voditelju Susreta Stjepanu Laljku 1984. godine pravo na čuvanje i održavanje Kovačićeva groba. Od tada svake godine mladi Kičmanovići zajedno sa Stjepanom Laljkom, posjećuju Kovačićev grob, donoseći cvijeće iz njegova rodnog kraja. Susrete Ivica Kičmanović danas vodi Stjepan Laljak i Matica Hrvatska Zaprešić.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 15:01:17 GMT

Osakovacic: /* Susreti Ivica Kičmanović */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka, udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu za svog sina. Kada je Ante porastao za školu, njegovi roditelji kupuju kuću u Oplazniku, na koju je 1954. godine postavljena spomen ploča. Pučku školu polazio je u Mariji Gorici te je bio jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je i radio kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.
== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

== Dani Ante Kovačića i Susreti Ivica Kičmanović ==

Uz Kovačićev rođendan (06. lipnja) od 1984. održavaju se ''Dani Ante Kovačića'', a njihov glavni dio od 1985. jesu ''Susreti Ivica Kičmanivić'' nazvani po glavnom liku Kovačićeva romana "U registraturi". Prigodom 130-god. Kovačićeva rođenja 1984. godine Zavičajna zbirka zaprešićke knjižnice priredila je veliku izložbu dokumentirane građe o Kovačiću, a 15. prosinca 1984. održan je i znanstveni skup o Kovačiću. Tada je Stjepan Laljak (voditelj Zavičajne zbirke) predložio da se ubuduće okupljaju mladi literati i novinari iz osnovnih škola koji će pisati o svom djetinjstvu i školovanju. To je prihvaćeno, uz potporu ondašnje Općine Zaprešić i nakladnika Školska knjiga, Školske novine i Naša djeca, koji su i danas supokrovitelji ovog jedinstvenog natječaja. Prvi Susreti najboljih literata održani su u Zaprešiću i Mariji Gorici 1985. godine. Od tada se sve više i više mladih "Kičmanovića" dolazi u zaprešićki kraj, što je najbolji dokaz da su Susreti u potpunosti ispunili svoju svrhu: okupljanje i druženje najmlađih literata u rodnom kraju pisca koji je ispisao najljepše stranice o djetinjstvu i školovanju u hrvatskoj književnosti. Grad Zagreb pismeno je odobrio voditelju Susreta Stjepanu Laljku 1984. godine pravo na čuvanje i održavanje Kovačićeva groba. Od tada svake godine mladi Kičmanovići zajedno sa Stjepanom Laljkom, posjećuju Kovačićev grob, donoseći cvijeće iz njegova rodnog kraja. Susrete Ivica Kičmanović danas vodi Stjepan Laljak i Matica Hrvatska Zaprešić.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 14:24:37 GMT

Osakovacic: /* Djetinjstvo i školovanje */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka, udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu za svog sina. Kada je Ante porastao za školu, njegovi roditelji kupuju kuću u Oplazniku, na koju je 1954. godine postavljena spomen ploča. Pučku školu polazio je u Mariji Gorici te je bio jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je i radio kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.
== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

== Susreti Ivica Kičmanović ==

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 14:09:58 GMT

Osakovacic:

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je i radio kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.
== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

== Susreti Ivica Kičmanović ==

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 14:08:07 GMT

Osakovacic: /* Studentski dani */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati petoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je i radio kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.
== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 14:07:32 GMT

Osakovacic:

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Obitelj ==

Ante Kovačić je 1878. oženio Milku Hajdin, učiteljicu iz Petrinje s kojom je u jedanaest godina dobio petero djece, tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). Marija i Olga bile su učiteljice, nisu se udavale i nisu imale djece. Sin Zvonimir živio je u Karlovcu i imao je dva sina. Najmalađi Krešimir Kovačić rođen je u Glini 16. travnja 1889. Završio je studij književnosti u Zagrebu, pisao je prozu, humoreske i poeziju, te je i radio kao novinar. Oženi se slikaricom Sonjom Kovačić-Tajčević, ali nisu imali djece. Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1960., te je pokopan uz roditelje i sestre Mariju i Olgu.
== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 13:56:21 GMT

Osakovacic: /* Književni rad, društveno i političko djelovanje */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Tue, 26 Feb 2013 13:53:09 GMT

Osakovacic: /* Djetinjstvo i školovanje */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u selu Celine (pokraj Marije Gorice),a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić. Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Thu, 21 Feb 2013 17:33:35 GMT

Osakovacic: /* U registraturi */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u Oplazniku (pokraj Marije Gorice). Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to i stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Thu, 21 Feb 2013 17:29:18 GMT

Osakovacic: /* U registraturi */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u Oplazniku (pokraj Marije Gorice). Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovitoga seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca, koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Thu, 21 Feb 2013 17:26:19 GMT

Osakovacic: /* Književni rad, društveno i političko djelovanje */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u Oplazniku (pokraj Marije Gorice). Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Thu, 21 Feb 2013 17:23:09 GMT

Osakovacic: /* Književni rad, društveno i političko djelovanje */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u Oplazniku (pokraj Marije Gorice). Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava zadobio je puno simpatijal, ali isto tako i puno neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svoj političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Thu, 21 Feb 2013 17:15:57 GMT

Osakovacic: /* Studentski dani */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u Oplazniku (pokraj Marije Gorice). Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je od značajnih stvari nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava je zadobio puno simpatijal, ali isto tako puno i neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svoj političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Thu, 21 Feb 2013 17:12:19 GMT

Osakovacic: /* Studentski dani */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u Oplazniku (pokraj Marije Gorice). Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je od značajnih stvari nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava je zadobio puno simpatijal, ali isto tako puno i neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svoj političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Thu, 21 Feb 2013 17:05:15 GMT

Osakovacic: /* Djetinjstvo i školovanje */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u Oplazniku (pokraj Marije Gorice). Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je vrlo aktivan u svim studentskim priredbama i akcijama.
U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je od značajnih stvari nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava je zadobio puno simpatijal, ali isto tako puno i neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svoj političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Thu, 21 Feb 2013 16:58:14 GMT

Osakovacic: /* U registraturi */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u Oplazniku (pokraj Marije Gorice). Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se dajući poduku slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je vrlo aktivan u svim studentskim priredbama i akcijama.
U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je od značajnih stvari nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava je zadobio puno simpatijal, ali isto tako puno i neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svoj političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču: kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja.Nakon očeve smrti,bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica, koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Thu, 21 Feb 2013 16:45:44 GMT

Osakovacic: /* U registraturi */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u Oplazniku (pokraj Marije Gorice). Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se dajući poduku slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je vrlo aktivan u svim studentskim priredbama i akcijama.
U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je od značajnih stvari nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava je zadobio puno simpatijal, ali isto tako puno i neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svoj političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića ("Žorža"), koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa", koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).

Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura, u koju se Ivica strasno zaljubljuje.Laura mu ispripovijeda svoju životnu priču kako je odrasla u radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac,a brat jednooki grubijan Ferkonja nakon očeve smrti živjela u velikom sirimaštvu, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. Bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Thu, 21 Feb 2013 16:30:57 GMT

Osakovacic: /* U registraturi */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u Oplazniku (pokraj Marije Gorice). Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se dajući poduku slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je vrlo aktivan u svim studentskim priredbama i akcijama.
U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je od značajnih stvari nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava je zadobio puno simpatijal, ali isto tako puno i neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svoj političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte iz Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice, zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića, "Žorža", koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa" koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).
Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura u koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. Bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Thu, 21 Feb 2013 16:11:50 GMT

Osakovacic: /* U registraturi */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u Oplazniku (pokraj Marije Gorice). Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se dajući poduku slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je vrlo aktivan u svim studentskim priredbama i akcijama.
U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je od značajnih stvari nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava je zadobio puno simpatijal, ali isto tako puno i neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svoj političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije.To je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte i Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića, "Žorža", koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa" koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).
Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura u koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. Bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Thu, 21 Feb 2013 15:58:32 GMT

Osakovacic: /* U registraturi */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u Oplazniku (pokraj Marije Gorice). Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se dajući poduku slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je vrlo aktivan u svim studentskim priredbama i akcijama.
U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je od značajnih stvari nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava je zadobio puno simpatijal, ali isto tako puno i neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svoj političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu. Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su dovodile seljake u smiješne i karikaturalne pozicije. . u rasponu od osirotjelih seljaka i pogospođenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte i Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića, "Žorža", koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa" koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).
Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura u koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. Bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Thu, 21 Feb 2013 15:47:41 GMT

Osakovacic: /* U registraturi */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u Oplazniku (pokraj Marije Gorice). Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se dajući poduku slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je vrlo aktivan u svim studentskim priredbama i akcijama.
U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je od značajnih stvari nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava je zadobio puno simpatijal, ali isto tako puno i neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svoj političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu.Izrugivao se svim onim nakaradnim društvenim pojavama koje su karakerizirale novo doba.se svim te sve one nakaradne društvene pojave koje su karakterizirale početak kapitalizma i napuštanje tradicionalnog načina života. u rasponu od osirotjelih seljaka i pogospođenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte i Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića, "Žorža", koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa" koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).
Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura u koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. Bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Thu, 21 Feb 2013 15:41:19 GMT

Osakovacic: /* U registraturi */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u Oplazniku (pokraj Marije Gorice). Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se dajući poduku slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je vrlo aktivan u svim studentskim priredbama i akcijama.
U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je od značajnih stvari nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava je zadobio puno simpatijal, ali isto tako puno i neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svoj političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena.Svojim je britkim perom žigosao pogospođene seljake i pokvarenu gospodu.Izrugao se svim te sve one nakaradne društvene pojave koje su karakterizirale početak kapitalizma i napuštanje tradicionalnog načina života. u rasponu od osirotjelih seljaka i pogospođenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte i Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića, "Žorža", koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa" koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).
Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura u koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. Bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Thu, 21 Feb 2013 15:33:30 GMT

Osakovacic: /* U registraturi */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u Oplazniku (pokraj Marije Gorice). Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se dajući poduku slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je vrlo aktivan u svim studentskim priredbama i akcijama.
U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je od značajnih stvari nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava je zadobio puno simpatijal, ali isto tako puno i neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svoj političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju i suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da razobliči kritički hrvatsko društvo onog vremena u rasponu od osirotjelih seljaka i pogospođenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte i Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića, "Žorža", koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa" koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).
Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura u koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. Bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Wed, 20 Feb 2013 13:05:26 GMT

Osakovacic: /* U registraturi */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u Oplazniku (pokraj Marije Gorice). Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se dajući poduku slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je vrlo aktivan u svim studentskim priredbama i akcijama.
U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je od značajnih stvari nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava je zadobio puno simpatijal, ali isto tako puno i neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svoj političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim osvrtom i simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijama :Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici ili scena Zgubidana pred ogledalom u kavani.
Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.
Ovaj veliki roman započinje "prepirkom" spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da razobliči kritički hrvatsko društvo onog vremena u rasponu od osirotjelih seljaka i pogospođenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte i Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića, "Žorža", koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa" koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).
Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura u koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. Bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.

Ante Kovačić

Osakovacic — Wed, 20 Feb 2013 12:50:42 GMT

Osakovacic: /* U registraturi */

== Ante Kovačić ==

[[Datoteka:Kovačić.jpg|200px|mini|left|Ante Kovačić]]

== Djetinjstvo i školovanje ==

Hrvatski književnik Ante Kovačić rodio se 6.lipnja 1854. u Oplazniku (pokraj Marije Gorice). Pučku je školu polazio u Mariji Gorici i bio je jedan od najbistrijih đaka. Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1862. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno izdržavajući se dajući poduku slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje.
Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu ''Elegija''(1873.) U višim razredima gimnazije počinje učiti ruski jezik, pod utjecajem slavenski orjentiranih profesora i književnika.
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinom činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati.

== Studentski dani ==

Pravo upisuje na Sveučilištu u Zagrebu 1876. godine. Da bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službaovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. ''Hrvatski dom'', društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je vrlo aktivan u svim studentskim priredbama i akcijama.
U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome 1878. ženi se Milkom, s kojom će imati šestoro djece. Pripovijst ''Baruničina ljubav''(Vijenac 1877.) posvećuje svojoj ženi.

== Književni rad, društveno i političko djelovanje ==

Prvih godina svog književnog rada Kovačić redovito objavljuje u Vijencu svoje pripovijesti. Vijenac je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je August Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama ''Hrvatskog doma'', a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je i bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima pokreće 1880. godine almanah ''Hrvatska''. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti ''Ladanjska sekta i Seoski učitelj.''

Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je od značajnih stvari nastao roman ''Fiškal'', koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić zbog svoje otvorenosti, odrešitosti i političkog stava je zadobio puno simpatijal, ali isto tako puno i neprijatelja.
Život u Karlovcu ukazao je na puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam), te mu to daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana ''Među žabarima'', koja počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa ''Balkan''1886. godine.
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo'' U registraturi''. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista, čije uredništvo poziva građanstvo da ne čita to "nevaljano i pogubno štivo". Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa.
Pritisnut nevoljom, traži od Matice Hrvatske predujam za novi roman ''Demagog'', za koji obećaje da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Kovačić ustvari takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svoj političkih stavova, uvjerenja, jednom rječju da odustaje od sebe.
Odlazi u Glinu, gdje je dobio novu službu. U Glini teško živi. Velika obitelj, zaduživanja, mali prihodi i nemogućnost književnog stvaranja doveli su ga do psihičkog sloma. Zatražio je drugo mjesto za rad, kojim bi makar mogao prehraniti obitelj, no prije nego li je udovoljeno njegovoj molbi, Kovačić umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu.

== Najpoznatija djela ==

'''Baruničina ljubav''' 1877. u časopisu "Vijenac", a 1878. kao samostalna knjiga

'''Smrt babe Čengićkinje''' 1880.

'''Ladanjska se'''kta 1880. - pripovijetka

'''Fiškal''' 1882. - roman

'''Među žabari''' 1886. u časopisu "Balkan", nedovršen roman

'''U registraturi''' 1888. u časopisu "Vijenac", 1911. kao samostalna knjiga (roman)

== U registraturi ==

Kovačićevo djelo "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman 19. stoljeća.
Prikaz je to prilika i ljudi u Hrvatskoj toga doba, s posebnim simpatijama za hrvatsko selo. U romanu su prikazane društvene i gospodarske promjene nastale razvojem kapitalizma(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, itd.).To je slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u novonastalim društvenim i političkim okolnostima. Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (pr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca.Jedino mjerilo vrijednosti postaje novac,bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su :zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha, koji se ženi Medonićevom kćeri Justom, ne iz ljubavi nego iz interesa).Seljaci napuštaju zemlju i odlaze u grad služiti u gospodskim kućama (prototip takvog pogospođenog seljaka je kumordinar Žorž)Prikaz je to stvaranja nove inteligencije iz redova seljaka, koja u moralno iskvarenoj sredini ne uspijeva, bez obzira na darovitost, već skončava tragično (poput glavnog junaka Ivice Kičmanovića)

U ovom djelu Kovačić nam predočava moral, društvene i obiteljske odnose , psihologiju suodnos zatvorenih cjelina (selo-grad). Zorno nam oslikava pojave i odnose unutar obitelji: odnos roditelja i djece; međusobne odnose seljaka : prijateljstvo, razmirice, svađe (pr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji); ljubav i ljubavne odnose (pr.između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge itd.);obiteljske odnose (pr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke). S puno simpatije Kovačić opisuje život i običaje na selu : svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd.Ipak, nije to idealizirana slika sela, vidio je Kovačić sav primitivizam, praznovjerje i neprosvijećenost sela. Nesnalaženje seljaka u novoj gradskoj sredini, njegovo čudno i nespretno ponašanje u gradu opisuje u situacijamaTo je sredina u kojoj se seljak ne snalazi, čudno i nespretno se ponaša (napominjemo takve dvije situacije: prva, Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici grada i druga – Zgubidan pred ogledalom u kavani). Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.
Ovaj veliki roman započinje prepirkom spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da razobliči kritički hrvatsko društvo onog vremena u rasponu od osirotjelih seljaka i pogospođenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte i Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog "mužikaša" Jožice zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića, "Žorža", koji radi kao sluga kod bogatog "Illusrissimusa" koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).
Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura u koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. Bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena. Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Literatura

----

Hrvatska književna enciklopedija.Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža,2010.

Kovačić,A.Djetinjstvo Ivice Kičmanovića.Zagreb : Školska knjiga, 1989.

Kovačić,A. Izabrana djela. Zagreb : Dom i svijet, 2004.

Kovačić, A. Djela hrvatskih pisaca. Zagreb : Zora, 1950.1.