Radni običaji

Izvor: Wiki-dveri

Trenutačna izmjena od 14:58, 10. travnja 2015.

Radni običaji održali su se u okolici Zaprešića još u jednom vrlo malom broju.

Sjetva, košnja trava i briga o okućnici

U Dubravici se glavno i najvažnije oranje obavlja u proljeće i u jesen, a ore se ralom. U proljeće se zemlja tanjura ili freza te je tada spremna za sijanje i sađenje proljetnih kultura. Najčešće se sije kukuruz, pšenica i ječam, a u vrtovima se sadi krumpir i sve ostalo povrće po želji.

Košnja trave i spremanje, Luka

Da bi žitarice uspijevale, potrebno ih je okopati ili špricati protiv korova. Pšenica i ječam su kulture koje dozore u lipnju dok kukuruz dozori u jesen. Da bi biljke na oranicama i vrtovima uspijevale, potrebno je svake godine gnojiti zemlju. U Luki su ljudi prije zemlju obrađivali ručno ili s konjima, danas to rade s traktorima. Danas se sije jako malo. Prije se sakupljalo sijeno i slama za hranjenje stoke, a danas uglavnom se pali ili ostavi na oranici. Zemlja se obrađuje strojevima i tako se i sakuplja kukuruz. U Jakovlju su radni običaji na polju gotovo izumrli. Slično je i u Brdovcu, gdje na običaje sjetve i žetve podsjećaju razna društva i udruge, kako bi spriječili potpuni zaborav. Danas se posebna briga vodi oko okućnice, te se dolaskom proljeća započinje i sa košnjom trave. U prošlosti se u Dubravici trava kosila ručnim kosama, a to je bio iscrpljiv i mukotrpan rad. Ljeti je s radom trebalo početi rano ujutro da se izbjegnu vrućine. Ako je livada bila velika, trebalo je biti puno kosaca (10 - 12) koji su radili 3-4 sata. Trava se nakon košenja preokretala jer se tako brže sušila. Nakon ručnih kosilica počele su se koristiti kosilice koje su vukli konji. Pokošena i osušena trava nije se balirala, jer nije bilo strojeva nego se ručno tovarila na kola i vozila kući. Stavljala se na sjenike ili su se na dvorištu u blizini kuće radili veliki plasti sijena koji su se nazivali kopiči. Danas postoje strojevi koji olakšavaju taj mukotrpan rad - kose travu, skupljaju je u kocke (bale - baliranje), suše travu i drugo.

Berba grožđa

Bačva za vino

Krajem rujna započinju prve berbe grožđa. U prošlosti, kada nije bilo tehnologije ni strojeva, onaj tko je imao veliki vinograd trebao je više radne snage da mu pomogne u berbi. Uglavnom su to u Dubravici bili obitelj, rodbina, susjedi i dobri prijatelji. Na kola koja su vukli konji stavljale su se drvene bačve, a ne velike posude (kao danas) jer je to bilo praktičnije i lakše zbog loših putova kojima se dolazilo do vinograda. U vinogradu su se bačve punile horizontalno, zatvarale i stavljale u prirodni položaj. Kad se došlo kući, u podrumu su se bačve otvarale, a grožđe se mljelo u velike posude. Ostavljalo se da kipi par dana te se zatim prešalo. Poslije prešanja grožđe se vraćalo u bačve da do kraja otkipi i pretvori se u vino. Grožđe iz mošta tijekom procesa kipljenja pretvara se u alkohol. Berba grožđa bila je jedan oblik svečanosti. Žene su pekle kolače, gibanice, orahnjače... Danas konje, a i čovjeka, zamjenjuju traktori, odnosno strojevi. Strojevi danas također sudjeluju i pomažu u procesu proizvodnje vina pa je njegova kvaliteta porasla. U Luki, kraju koji je dosta bogat vinogradima vinova loza se kroz godinu reže, veže, šprica da bi se u jesen bralo grožđe od kojega se radi vino. U prošlosti u berbema je sudjelovalo puno ljudi, a danas svako sam brine o svom vinogradu. Prije se vino čuvalo u drvenim bačvama, a danas se čuva u inox posudama.

Lupitva kuruze i čehanje perja

Kuruza

Lupitva kuruze, Luka

Lupitva kuruze, Luka

Lupitva je skidanje obelinja s klipova kukuruza. Navečer, poslije večere i kad je završio sav vanjski posao, kukuruz bi se lupio u Dubravici, ali i u Jakovlju, Brdovcu i ostalim mjestima koja okružuju Zaprešić. Kod imućnijih gazdi, zbog veće količine kukuruza, bilo bi više radnika. Posjedali bi na hrpe kukuruza ili u obelinje te uz šale, pošalice, dobacivanja ili pjesmu lupili kukuruz. Kad bi se u kasnu jesen i početkom zime završili svi poljoprivredni poslovi, a noći postojale sve duže, bilo je vrijeme čehanje perja. U Dubravici se cijele godine skupljalo perje prilikom klanja životinja ( posebno gušće i pačje perje ) i spremalo bi se u platnene vreće. Čehanje perja odvijalo bi se nakon večere kada bi se žene prema dogovoru okupile u hiži. U hiži je obično bio dugi stol i klupe oko njega. Gazdarica bi stavila perje u rešeto i na stol, a žene bi posjedale oko stola i čehale. Štrcle su se bacale ispod stola, a čehano perje u novi jastuk. Tijekom čehanja žene su razgovarale o svemu i svačemu, a nije nedostajalo ni pjesme ni šale ni viceva. Na čehanje perja za ženama bi došli muževi, a za curama dečki, ali oni nisu čehali perje već su sjedili za posebnim stolom, razgovarali o važnim stvarima i polako pijuckali. Na čehanju perja našao bi se i neki tamburaš ili harmonikaš pa bi večer završila i plesom. Ako ne bi bilo nikakvog instrumenta sviralo bi se na češlju ili usnoj harmonici. Kada bi završili s čehanjem u jednoj hiži, zadnju bi večer bio likof. Tu večer gazdarica bi spekla orehnjaču ili buhtle, skuhala vina s klinčekom i obavezno se pjevalo. Naredne večeri čehanje perja bi se nastavilo u drugoj hiži te tako redom kroz cijelu zimu dok svi ne bi isčehali perje.

Priprema ogrijeva za zimu

Priprema ogrjeva za zimu počinje početkom proljeća i završava početkom zime. U općini Dubravica gotovo svaka obitelj ima svoju šumu iz koje doprema drva za zimu. Po drva ide muški dio obitelji. Prvo se pretražuje šuma i ako se nađu drva koja su polomljena, prvo se ruše ta drva. Zatim se drva ručnom ili motornom pilom režu na manje dijelove, stavljaju na prikolicu i odvoze kući. Doma se sijeku sjekirom i spremaju u spremišta.

Kolinje i mlječni proizvodi

Običaj kolinja jedan je od rijetkih običaja koji su preživjeli do današnjih dana te se odvija na početku zime u svim mjestima u okolici Zaprešića. Zatim je počelo kolinje tako da su tri muškarca držala svinju, četvrti ju je zaklao, a domaćica je držala zdjelicu za krv koja je potrebna da bi se napravile krvavice. Tada se svinja stavljala u korito i polijevala vrućom vodom da joj otpadne dlaka. Dlake koje su ostale strugali su starim žlicama ili tuljcem. Debele dlake koje su rasle na vratu svinje "pukale" su se i koristile kao igle za krpanje cipela. Velike dlake na leđima čupale su se i od njih su se radile "penzle" (kistovi). Na jabučici vrata urezao se križić i stavilo se malo kuhinjske soli za sreću i blagoslov u kući. Svinja se dizala na lance ili kuke (galge) te su joj vadili crijeva i rezali je na pola. Crijeva su se čistila za kobasice i krvavice. Srce, pluća, želudac i glavu stavljalo se kuhati u kotao za krvavice. Tada se svinja rezala na manje komade. Gulila se koža s masti za čvarke, pripremao se nadjev za kobasice i meso za pacanje. Danas u kolinju sudjeluje cijela obitelj.

Pavao Kutarčić u monografiji Općina i župa Brdovec: obiteljska i rodoslovna stabla 1800. - 2002. piše kako su mesari u Brdovcu uglavnom bili glavešine kuće ili netko od rodbine. Objašnjava kako se u tom kraju kolinje radilo oko Božića, kada je vani bilo dovoljno hladno da se zaštiti meso, jer ljudi vrlo često nisu imali zamrzivače. Za vrijeme kolinja meso se nije jelo, već bi se stavljalo u pac kako bi obitelj mogla blagovati za Božić i ostale blagdane.

U prošlosti je gotovo svaka obitelj uzgajala krave. One su služile za obrađivanje zemlje i za prijevoz tereta, a ponajviše radi proizvodnje mlijeka. Nekad su pasle po livadama i pašnjacima, a danas se uzgajaju u stajama. Mlijeko se prerađivalo u sir, vrhnje i maslac. Višak mliječnih proizvoda žene su nosile na prodaju - višak mlijeka na kuntu, a mliječne proizvode na tržnicu. Danas rijetko koja obitelj u široj okolici Zaprešića ima barem jednu kravu.

Literatura

KUTARČIĆ, Pavao. 2004. Općina i župa Brdovec : Obiteljska i rodoslovna stabla 1800.-2002. Ključ Brdovečki : Vlastita naklada.