Ivan Perkovac

Izvor: Wiki-dveri

Inačica od 17:51, 2. lipnja 2013.

Ivan Perkovac (Harmica kraj Brdovca 23. svibnja 1826. - Samobor 16. travnja 1871.) hrv. književnik i političar

Školovanje

Ivan Perkovac

Ivan Perkovac (Dagerotipija u vlasništvu OŠ Ivana Perkovca u Šenkovcu)

Bista Ivana Perkovaca ispred OŠ Ivana Perkovca u Šenkovcu ( rad akademskog kipara Dragutina Grgasa iz Zaprešića)

Ivan Perkovac rodio se 23. svibnja 1826. u selu Harmica u župi brdovečkoj kod Zaprešića. Njegov otac, Franjo Perkovac, u mladoj je dobi iz Ugarske došao u Zagreb gdje se bavio mesarskim i krčmarskim zanatom, te se tu oženio Anom Nichi. Prve godine djetinjstva proveo je Ivan u Harmici, a navršivši sedmu godinu roditelji ga šalju u pučku školu u Zagreb, jer u to vrijeme u brdovečkoj župi nije bilo škole. Ivan Perkovac rastao je u mnogobrojnoj obitelji, no jedino su njega roditelji odlučili školovati, a za to je bila najviše zaslužna njegova majka koja je poslala svog sina na gimnazijsko školovanje u Kanižu kod svojih sestara. Tijekom školovanja u Kaniži, Ivan je dobro naučio mađarski jezik što mu je bilo od velike koristi u novinarskom i političkom radu. Nakon gimnazije školovanje nastavlja 1843. u biskupijskom sjemeništu u Zagrebu . Filozofiju završava 1845. godine, te iste godine stupa u bogosloviju. Međutim, tijekom 1848. godine Perkovčev život se potpuno mijenja: budući da zbog slabog zdravlja nije mogao biti dobrovoljac u Jelačićevoj vojsci, koja je 1848. branila hrvatska prava od mađarskih imperijalističkih tendencija, napustio je bogosloviju i počeo kao dobrovoljac raditi u Bojnom odsjeku Namjesničkog vijeća zajedno s Petrom Preradovićem i Ognjeslavom Utješinovićem.

Obitelj

Perkovčev grob u Samoboru (spomenik od bijelog mramora rad je akademskog kipara Ivana Rendića, postavljen 1875. god.).

Ivan Perkovac oženio se Adelom Huml 1854. godine, a godinu dana kasnije dobili su kćer Valeriju. Kao novinar i književnik u vrijeme Bachova apsolutizma Perkovac nije mogao dovoljno zaraditi da prehrani obitelj te je i njegova žena radila šivajući haljine. Prije braka Perkovac je od 1851. do 1853. bio tajnik Matice ilirske, odvjetnički perovođa u pisarnici Matije Mrazovića, te urednik časopisa „Neven“. Od 1854. ostaje bez stalnog zanimanja. Perkovčev boemski način života primorao je Adelu da 1860. napusti Zagreb i preseli se u Varaždin, a zatim uskoro odlazi sestri u Beč, ali zbog oskudice moli supruga da primi trinaestogodišnju kćer u Zagreb i brine o njoj. Ivan Perkovac preuzeo je brigu o kćerki i dao je na školovanje. Perkovac već tada boluje od sušice, te kći Valerija umire sa šesnaest godina, a njezina smrt ujedno uzrokuje razlaz između njega i supruge. Shrvan tragičnim zbivanjima Ivan Perkovac umro je u Samoboru 16. travnja 1871. ne navršivši 45. godina života, od posljedica sušice. Pokopan je 18. travnja 1871. na samoborskom groblju, a na posljedni ispraćaj došli su ugledni predstavnici politike, književnosti i znanosti.

Političko glasilo "Pozor"

Slavoljub Vrbančić pokreće u Zagrebu novi politički dnevnik "Pozor" 1860. te na prijedlog Bogoslava Šuleka poziva Ivana Perkovca da mu pomogne oko uređivanja lista. Ubrzo Perkovac preuzima potpunu uredničku dužnost, a "Pozor" postaje jedino neovisno političko glasilo. Godine 1861. Perkovac je izabran za narodnog zastupnika u kotaru Sv. Ivan Zelina i ulazi u politički život Sabora. 12. siječnja 1864. "Pozor" je zabranjen, a Perkovac optužen zbog objavljivanja oštrih antiaustrijskih članaka. Pred sudom se branio sam, te je osuđen na tri mjeseca zatvora. Većinu kazne proveo je na intervenciju prijatelja i zbog bolesti u bolnici. Nakon dvadeset, i dva mjeseca stanke "Pozor" ponovo izlazi, Bogoslav Šulek mu je urednik, a Perkovac vlasnik. Novi barun Rauch nije dozvolio da Pozor i dalje izlazi,te Perkovac odlazi u Beč i tamo pokreće "Novi Pozor" koji počinje izlaziti u rujnu 1867. godine.

Ivan Perkovac kao urednik "Vienca"

"Vienac" je počeo izlaziti potporom "Matice ilirske" 01. siječnja 1869., a kao odgovorni urednik bio mu je do kraja te godine Gjuro Deželić. Ivan Perkovac preuzima uredništvo 01. siječnja 1870. i ostaje na toj poziciji do konca svog života. Iako je bio namijenjen kulturi, zabavi i pouci, "Vienac" je bio list hrvatskog otpora protiv tuđinstva u kojem je sve odisalo rodoljubnom mišlju. U posljednjim godinama svog života Ivan Perkovac u "Viencu" je objavio svoje pripovijetke: "I žene ljube iskreno“,“ Kitica“,“ Župnikova sestra“, „Šljivari“, „Stankovačka učiteljica“ , „Crtice iz Bojnog odsjeka“. Sve navedene Perkovčeve pripovijetke objavljene su i objedinjene nakon autorove smrti u samostalnoj zbirci Pripovijesti. Iz Bojnog odsjeka, Zagreb, Matica hrvatska, 1905. Nakon što je razočaran napustio politički život, Perkovac je u svom beletrističkom radu nastavio političku agitaciju, te je uglavnom programatski pisac, a manje umjetnik. Ipak, u pojedinim njegovim likovima ima sugestivnosti.U svojim pripovijetkama opisivao je često pučane tj. onaj sloj koji je nosio hrvatsku misao, nastojao je utjecati na potrebu promjene zapuštenosti hrvatskog sela. Sve su njegove simpatije bile upravo na strani zanemarenog seljaštva, kao i na strani naprednog građanstva, a svoju odbojnost iskazivao je prema jednom dijelu odnarođenoga plemstva. U svojem literarnom društveno-političkom programu Perkovac je želio pokrenuti hrvatsku inteligenciju da pokrene napredak i obrazovanje sela zbog promicanja sveukupnih nacionalnih interesa

Važnija literatura

• „Ivan Perkovac“ // Živančević,M.-Frangeš, I. u Povijest hrvatske književnosti, knjiga 4. Zagreb : Mladost, 1975.

• Miškatović J. „Ivan Perkovac“. // „Vijenac“, god. 3. br.23, Zagreb, 1871., str. 362-365, također i u izdanju Brdovečki zbornik 2007.-2008. / priredio Stj. Laljak . Zaprešić : Ogranak Matice hrvatske Zaprešić, 2009. Str. 155-166

• Ježić,Sl. Hrvatska pripovijetka iza preporoda.Zagreb : Knjižvni život, 1935.

• Zahar, I. Ivan Perkovac. Životopisne crtice. Zagreb : Dionička tiskara u Zagrebu, 1905.

• Barac, A. „Hrvatska novela do Šenoine smrti“, Rad JAZU, knj. 290, str. 5-64, Zagreb, 1952.

• „Ivan Perkovac“ u knjizi Perkovac, Jurković, Korajac, Ciraki, Tordinac, (prir. D.Jelčić) PSHK. sv. 38, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1968., str. 5-91